Michael Rockefeller imao je tek 23 godine kada je misteriozno nestao 1961. u tadašnjoj nizozemskoj Novoj Gvineji, sjeverno od Australije. Bio je najmlađi sin tadašnjeg guvernera New Yorka Nelsona Rockefellera i član dinastije poznatog Johna D. Rockefellera, jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, ikada.
Michael je godinu ranije išao na ekspediciju za Arheološki i etnološki muzej Peabody koji je dio Sveučilišta na Harvardu, a zajedno s kolegama je istraživao pleme Dani o kojem su snimili i dokumentarni film. S još jednim kolegom se tada na ekspediciji kratko odvojio od grupe kako bi istražio pleme Asmati, zbog kojeg se, nakon povratka u SAD, ponovno vratio u Novu Gvineju.
Njegova ljubav prema ovakvim ekspedicijama potekla je iz njegove obitelji. Par godina ranije, njegov otac otvorio je Muzej primitivne umjetnosti u New Yorku u kojem su bila su izložena razna djela Maja i Azteka. Nelson je na otvorenju Muzej nazvao "prvim takve vrste".
'Asmati su bili očit izbor'
- Ne želimo da primitivna umjetnost bude zasebna kategorija, već ju želimo integrirati u sve što već sada poznajemo kao umjetnička djela ljudi. Naša namjera je probirati djela nevjerojatne ljepote čija je rijeka kvaliteta jednaka djelima prikazima u drugim umjetničkim muzejima diljem svijeta - rekao je tada. Michael je tada imao tek 18 godina, no interes njegove obitelji za takvim umjetničkim djelima prešla je i na njega.
Muzej danas više ne postoji, već je njegova kolekcija sačuvana u Muzeju umjetnosti Metropolitan gdje postoji i krilo Michaela Rockefellera.
Karl Heider, antropolog s Harvarda koji je radio s Michaelom prisjetio se njegovih riječi.
- Rekao je da želi napraviti nešto što nitko još nije učinio i donijeti ogromnu kolekciju u New York. Njegov otac ga je postavio u upravu muzeja - rekao je Heider u knjizi Carla Hoffmana o nestanku mladog Rockefellera.
U to vrijeme je svoje istraživanje o Asmatima započeo zamjenik direktora nizozemskog Nacionalnog muzeja etnologije Adrian Gerbrands. On i Michael bili su u kontaktu, a mladić je jako zanimalo pleme lovaca koji su radili nevjerojatna umjetnička djela.
- Asmati su bili očit izbor - poručio je Heider.
'Nikada dosada nisam to vidio'
Do tih godina nizozemske kolonijalne vlasti i misionari već su na otoku bili gotovo desetljeće, no većina Asmata nikada prije nije vidjela bijelog čovjeka. Kako su imali malo kontakta sa izvanjskim svijetom, vjerovali su da svu zemlju izvan njihovog otoka naseljavaju duhovi a bijele ljude koji su dolazili sa druge strane mora doživljavali su kao bića s natprirodnim moćima.
Michael i istraživači zaputili su se u selo Otsjanep u kojem je živio veći broj ove zajednice, koja ipak nije bila toliko naklonjena pridošlicama. Smireno su podnosili njihovo fotografiranje, no nisu dozvolili istraživačima da kupuju njihove umjetničke radove, posebno drvene stupove koje su koristili u svojim ritualima.
U to vrijeme ratovanje među selima i plemenima bilo je dio svakodnevice, a Michael je saznao i kako ratnici imaju običaj uzeti glave svojih protivnika i pojesti njihovo meso. Također u određenim regijama imali su običaj uključiti se u homoseksualne odnose, a u nekim ritualima znali su i piti urin jedni drugih.
"Ovo je divlja i toliko udaljena zemlja i to nikad dosada nisam vidio", zapisao je u svoj dnevnik.
Nakon završetka inicijalne misije bio je oduševljen. Imao je plan kreirati detaljnu antropološku studiju o Asmatima te kolekciju njihovih umjetničkih djela predstaviti u očevu muzeju. 1961. godine još se jednom zaputio na otok, uz pratnju René Wassinga. Zajedno s još dva mladića iz plemena Asmat, kroz tri tjedna su posjetili 13 sela.
Michael je skupljao sve - bubnjeve, zdjele, koplja, oklope....
Sredinom studenog Michael je zajedno sa svojim suputnicima stao u Agats da se opskrbi za idući mjesec. Ponovno su isplovili 17. studenog, no val im je prevrnuo brod.
Rekao je 'Mislim da ću uspjeti' i nestao zauvijek
Dvojica mladića iz plemena koji su putovali s Rockefellerom i Wassingom su otplivali do obale kako bi potražili pomoć. Nakon nekoliko sati uspjeli su u svom naumu. No, trebalo je vremena da alarmiraju nizozemske vlasti koje su zatim pokrenule potragu. Michael i Wassing plutali su na ostacima broda do tad. Dva dana kasnije Michael je rekao Wassingu da se boji kako će otplutati na otvoreno more pa je odlučio sam otplivati do obale po pomoć.
- Mislim da ću uspjeti - rekao je Michael Wassingu i to su bile njegove posljednje riječi. Nakon što je otplivao, više ga nitko nikada nije vidio. Wassinga, koji je ostao na splavi, spasili su idućeg jutra.
Potraga za Michaelom se pojačala, a na Novu Gvineju je došla i njegova obitelj. Nekoliko dana kasnije, 24. studenog, nizozemski ministar rekao je za New York Times:
- Više nema nade da ćemo pronaći Michaela Rockefellera živog.
Ipak, Rockefelleri su smatrali da je Michael mogao doplivati do obale, a nizozemski dužnosnik u Novoj Gvineji je podupirao njihovu teoriju.
- Ako je došao do obale, postoji velika šansa za preživljavanjem. Domoroci, iako nisu civilizirani, su vrlo dragi i uvijek će pomoći - rekao je.
Devet dana nakon što je nestao, Michaelov otac i sestra vratili su se kući, a dva tjedna kasnije su nizozemske vlasti prekinule potragu. Kao uzrok smrti navedeno je utapanje, a službeno je proglašen mrtvim 1964. godine.
Brojna nagađanja i nove teorije: Ubili su ga Asmati?
Njegov nestanak bila je velika tema u medijima tada, a širile su se i brojne teorije o njegovoj smrti. Neki su tvrdili da su ga pojeli morski psi dok je plivao prema obali, a drugi su imali nešto optimističniju teoriju i tvrdili da Michael živi negdje u džungli kako bi izbjegao životni put koji mu je bio nametnut zbog obitelji i bogatstva. Nizozemske vlasti su demantirale sve te navode i poručili kako nije jasno što se s njime dogodilo. Jednostavno je nestao bez traga.
Slučaj je ponovno zaintrigirao javnost 2014. godine kada je Carl Hoffman, reporter National Geografica objavio svoju knjigu Savage Harvest: A Tale of Cannibals, Colonialism and Michael Rockefeller's Tragic Quest for Primitive Art.
U njoj Hoffman tvrdi kako je poznat uzrok smrti mladog Rockefellera i da je ona vrlo brutalna i grozna. Naime, prema njegovoj teoriji, Michaela su ubili članovi plemena Asmat. Kao dokaze, Hoffman ističe izjave dvojice misionara na otoku koji su živjeli među Asmatima godinama i pričali njihov jezik, a koji su rekli lokalnim vlastima da su čuli od članova plemena da je netko od njih ubio Michaela.
Iduće godine je za istragu tih navoda bio zadužen policajac Wim van de Waal, a on je zaključio istu stvar. Čak je vidio i lubanju za koju su Asmati tvrdili da je Michaelova. No, ti se tragovi nisu dalje istraživali iz nepoznatih razloga, a vlasti su poručile obitelji Rockefeller da se radi samo o glasinama.
Kada je Carl Hoffman odlučio istražiti ove tvrdnje stare 50 godina zaputio se i sam u Otsjanep. Predstavio se kao novinar koji piše o kulturi Asmatija. Dok je razgovarao s ljudima, njegov prevoditelj čuo je jednoga od njih kako govori drugima da ne govore o američkom turistu koji je tu umro.
Upitao ih je o kome se radi, a oni su rekli - Michael Rockefeller. U knjizi Hoffman tvrdi da su svi na otoku znali da su Asmati ubili bijelog čovjeka, no o tome nisu htjeli pričati iz straha o mogućoj kazni.
Ubili ga i pojeli, a sve zbog osvete?
Navodno, radilo se o odmazdi. Naime, nekoliko godina prije nego što je Michael došao na otok, 1957. godine, između dva plemena izbio je veliki sukob. Pobijeno je na desetke ljudi. Nizozemska kolonijalna vlast koja je preuzela kontrolu nad otokom pokušala je zaustaviti to nasilje. Htjeli su razoružati Asmate u selu Otsjanep, no došlo je do problema u komunikaciji i Nizozemci su zapucali na njih.
Asmatima je ovo bio prvi susret s vatrenim oružjem koje je naposljetku i ubilo četvoricu njihovih ratnih vođa. U takve uzburkane odnose između plemena i Nizozemaca 'uplivao' je i Michael.
Prema pričama nizozemskih misionara, dok se Michael približavao obali, Asmati su ga prepoznali kao bijelca sličnog nizozemskim kolonijalistima. Oni koji su ga prvi dočekali bili su sinovi ubijenih ratnih vođa, a jedan od njih navodno je rekao: 'Uvijek govorite o lovu na tuane (kako su nazivali Nizozemce). Evo vam prilike'.
'Ne pričaj nikome ovu priču'
Iako su u početku oklijevali, iz straha, na kraju su ga okružili i ubili. Odrezali su mu glavu, pojeli mozak i ostatak tijela, a kosti su koristili kao alat kasnije. Kupali su se u njegovoj krvi, izvodili ritualne plesove i razne seksualne obrede. Asmati su vjerovali da će tako vratiti ravnotežu u svijet - pleme bijelog čovjeka, kako su ih zvali, ubilo je četvero njihovih, a ovo je bio njihov odgovor.
Ubrzo su svoju odluku ipak požalili. Potraga koja je uslijedila im je bila strašna i većina nikada nije ranije vidjela helikopter ili zrakoplov. Regiju je ubrzo kasnije pogodila i strašna epidemija kolere koju su neki doživjeli kao osvetu za ubojstvo Michaela.
Netom prije nego što se Hoffman vratio u SAD, vidio je muškarca koji je pričao o ubojstvo. Krenuo se snimati, ali muškarac je vrlo brzo utihnuo. Ipak, dio je uspio zabilježiti na filmu, a prijevod onoga što je govorio glasi:
"Nemoj ovu priču ispričati bilo kojem drugom muškarcu ili bilo kome u selu jer je ta priča samo za nas. Ne govori. I ne pričaj nikome ovu priču. Nadam se da je se sjećaš i da ćeš je zadržati za sebe. Nadam se, jer ona je samo za tvoje uši. Ako te ljudi pitaju, ne odgovaraj. Ne razgovaraj s njima jer je to priča samo za tebe. Ako im ispričaš, umrijet ćeš. Bojim se da ćeš umrijeti. Bit ćeš mrtav, tvoji ljudi će biti mrtvi, ako ispričaš ovu priču. Zadrži ju u svojoj kući, i za sebe, nadam se zauvijek. Zauvijek..."