Donosimo povijesna svjedočanstva iz četiri najveća hrvatska svetišta.

Velika Gospa je dan svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo. Slavi se 15. kolovoza. Na svetkovinu vjernici hodočaste u mnogobrojna Marijina svetišta, no dio vjernika ni ne zna zašto su pojedina svetišta važna za razumijevanje Gospina života, ali i vjere. Najveća svetinja hrvatskog naroda, kip Majke Božje s Djetetom u naručju, čuva se u svetištu Majke Božje Bistričke, u crkvi Uznesenja Marijina. 

U Hrvatskoj imamo samo dva službena nacionalna svetišta, i to su Svetište svetog Josipa u Karlovcu te Svetište Majke Božje Bistričke. 

Crnu Madonu svake godine posjećuje više od 800.000 hodočasnika.

 - S obzirom na današnji način života, fascinira me što upravo na  ovome mjestu mogu vidjeti nekoliko generacija iste obitelji kako hodaju rame uz rame i upravo je zajedništvo pravi duh hodočasničkog putovanja - objasnio je 2011. godine velečasni Zlatko Koren, voditelj Svetišta Marija Bistrica. 

Povijest svetišta seže u doba Osmanlija. Marijin kip u 15. stoljeću izradio je nepoznati majstor po uzoru na svjetske gotičke madone. Posve od drveta, kip je visok 112 centimetara i crne je boje. Nema materijalnu vrijednost niti su ga ukrasili da blješti. Stajao je u Marijinoj kapeli na Vinskom vrhu, blizu Marije Bistrice. Turci su 1545. godine nahrupili u kraj i doprli do Konjščine, a tadašnji župnik Benedikt je kao najveću vrijednost uzeo upravo taj kip i donio ga u crkvu Svetog Petra i Pavla te ga zakopao pod korom.

Župnik mislio da Crkva gori no svijetlila je Gospa

Spletom okolnosti Marijin kip ostao je zakopan. Turci nisu poharali bistrički kraj, a seljaci su još kratko vrijeme zapitkivali gdje je kip. Nekoliko godina poslije, uvjeren kako je opasnost prošla, odlučio je iskopati ga i vratiti na staro mjesto. Međutim, legenda kaže kako je pao s konja i poginuo prije nego što je ikome stigao reći gdje je Djevica. Čamila je ondje 40 godina, sve do 1588. godine.

Tadašnji župnik Luka volio je večernje sate provoditi u crkvi gdje se u miru mogao moliti. I te večeri nije bilo ništa drugačije. Već je završio molitvu i spremao se na počinak, no pogled mu je zaustavila neka čudna svjetlost pod korom. Pogledao je bolje, a u tom trenutku kao da je vatra buknula - cijelu crkvu obasjala je snažna svjetlost. 

Preneraženi Luka je pomislio da crkvica gori, no kad se približio, nije vidio ništa neobično. Sutradan je uzeo čekić i razbio beton. Ispod naslaga materijala iznenadio ga je pogled na crni lik Djevice Marije koja je u rukama nosila Isusa. Izvadio ga je i očistio. Postavili su ga iznad oltara. Prolazile su godine i opet se turska opasnost nadvila nad kraj. Župnik iz tog razdoblja opet je u strahu za kip odlučio zazidati ga u prozor. Bilo je to oko 1650. godine. No Marija nije mogla dugo ostati u mraku. Župnik Petar Brezarić 1676. godine pripovjedao je kako je tijekom mise iz naroda odjedanput prema njemu i oltaru došla prekrasna žena u modroj haljini. Predala mu je svijeću i zatražila od njega da s narodom moli kako bi joj se vratio vid. Priča župnik kako se začudio jer se činilo da žena nije slijepa. 

Gospa je tražila od vjernika da je izvade iz zida

Tada je već gotovo zaboravljeni kip bio zazidan u zidu četrdesetak godina. Zagrebački biskup Martin Borković, podrijetlom iz bistričkoga kraja, prisjetio se kako je s majkom kao dječak dolazio pred kip Crne Gospe i zajedno su joj se molili. Na njegovo inzistiranje uspjeli su 1684. godine pronaći kip i vratiti ga među ljude. 

Zbog čudesnog pronalaska narod je kipu počeo pridavati velike moći. Sve je to pospješilo ozdravljenje mještanke. Plemkinja Magdalena Paulec je već sljedećeg dana, kad su postavili kip na oltar, došla u crkvu s teško bolesnom kćeri Katarinom. Djevojka je bila nepokretna. Vjernici su je pronijeli na leđima tri puta oko oltara i djevojka je ozdravila. 

U sljedećih 100 godina zabilježili su više od 1000 čudesnih ozdravljenja. Hrvatski sabor je 1715. godine odlučio crkvi darovati oltar dostojan Bogorodice. Tijekom obnove i gradnje crkve 1879. godine izbio je veliki požar u kojem je izgorjelo sve osim velikog oltara i kipa Majke Božje. U narodu je čudotvorno spasenje kipa bilo samo još jedan pečat koji je utvrdio moć. Crkvu je papa Pio XI. 1923. godine proglasio bazilikom i time je dobila veliki značaj u vjerskom pogledu.

Zagrebački nadbiskup Antun Bauer je Gospin kip i Isusa, uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca, okrunio zlatnom krunom i Majku Božju Bistričku nazvao Kraljicom Hrvata. Krune su nalik onima kakve su nosili hrvatski kraljevi. 

Tijekom pastoralnog posjeta Hrvatskoj papa Ivan Pavao II., pred više od pola milijuna vjernika, 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici je Alojzija Stepinca proglasio blaženim. 

Je li Luka evanđelist autor Gospine slike iz Sinja

Što je Marija Bistrica za sjever, to je Gospa Sinjska za jug Hrvatske. Svake godine na blagdan Uznesenja ondje dođe više od 100.000 ljudi. O njezinoj sudbini su se od samih početaka skrbili franjevci, a brojne legende utkane u predaju o čudotvornim moćima pridonijele su širenju vjere. Tako je priča o Gospi Sinjskoj već u samim počecima obavijena velom tajne jer se ne zna tko je autor slavne slike. U narodu se širila predaja da ju je naslikao Luka Evanđelist.

Ipak, stvarni je autor najvjerojatnije mletački slikar. Prema nekim izvorima, slika se od početaka nalazila u Sinju, a fratri su je 1536. godine, kako ne bi pala u ruke turskim osvajačima, prenijeli u Ramu. U Sinj su je vratili tek 1691. godine. Već tada su vjernici svjedočili kako su doživjeli čudesna iskustva. Tvrdili su da Gospino lice na slici mijenja boju od rumenila do bljedila, a ako bi kraju zaprijetila velika opasnost, slika se znojila. U to vrijeme krajem je harala kuga, a upravo je Gospa zaštitila ljude u Sinju i okolici. Njezina najvažnija uloga bila je 1715. godine kad su Turci napali kraj. 

Neobjašnjivo svjetlo rastjeralo je turske borce

Kažu kako im je Gospa kojoj su se utjecali u brojnim molitvama pomogla jer se u tvrđavu, uz narod, povuklo i nekoliko franjevaca noseći Gospinu sliku. Potporu toj legendi daju i statistike jer je bilo samo 700 branitelja koje je napalo više od 60.000 turskih vojnika. Napad na tvrđavu počeo je 8. kolovoza, a posljednji juriš zbio se 14. kolovoza, uoči Gospina blagdana.

 Nadmoćna osvajačka vojska iz nepoznatog se razloga povukla. Gospa je, vjeruju ljudi, unijela pomutnju među turske redove pa su se razbježali i izgubili bitku. Prema legendama, prvo veliko čudo Gospe od Milosti dogodilo se u drugoj polovici 17. stoljeća. Mladi Ivan Mialjić spremao se postati fratrom. Međutim, bio je iznimno nizak. Stoga su ga nadređeni planirali poslati kući. No odlučni mladić kleknuo je pred Gospinu sliku i molio. Gospa je uslišala njegov vapaj i on je narastao. 

Na desnoj obali Dunava smjestilo se Svetište Gospe od Utočišta, tj. Gospe Aljmaške. Njezina povijest vezana je uz nastojanja isusovaca u baranjskom selu Lug koji su nakon osmanlijske okupacije vjernicima željeli ponuditi mjesto mira i molitve. Godine 1704. su kalvinisti, koji ne slave Gospu, prisvojili crkvu i preuredili je, a isusovci, bojeći se kako bi Gospin kip mogao stradati, prenose ga u Aljmaš. Ondje su ga smjestili u skromnu crkvicu koja je postala novi dom za Gospu Prognanicu ili Gospu od Utočišta, kako su je nazvali. Do današnjih dana ostala je priča o tome kako je Gospa kraj spasila od kuge. Bolest se pojavila 1739. godine u cijeloj Slavoniji, a u Aljmaš su je sa sobom donijeli vojnici. No zahvaljujući snažnoj Gospinoj zaštiti, nitko od mještana nije se zarazio. Ljudi su među sobom sačuvali i priču o tome kako se 1784. godine pojavio roj skakavaca u susjednom selu kraj Aljmaša.

Aljmaška Gospa štitila je narod od kuge i kukaca

Navodno se u Aljmašu tada okupilo oko 2000 ljudi koji su bili spremni rastjerati ih vikom i pucanjem. Čim su se okupili, počeli su tražiti roj da ga otjeraju iz kraja, no nigdje ni jednog nisu pronašli. U velikom požaru 1846. godine do temelja je izgorjela crkva, a u njoj i zavjetni Gospin kip. Unatoč strahoti, na požarištu se dogodilo čudo. Iako je sve bilo u pepelu, netaknuta je ostala samo jedna slika - kopija Gospina kipa. 

Najstarije marijansko svetište je trsatsko. Vezano je uz franjevce. Legenda kaže kako su anđeli 10. svibnja 1291.  prenijeli Bogorodičinu kuću iz Nazareta na Trsat. U toj je kući arkanđeo Gabrijel Mariji navijestio da će začeti po Duhu Svetome. Vjernici su se u rijekama slijevali vidjeti kućicu, a navodno je tadašnji trsatski župnik Aleksandar, čovjek lošeg zdravlja, neobjašnjivo ozdravio. No jednako tajanstveno kako se pojavila, nakon tri godine kućica je nestala. Anđeli su je iz Rijeke 10. prosinca 1294. prenijeli u talijanski Loreto. Vjernici su zbog gubitka kućice bili neutješni. 

Papa Urban V. stoga je 1367. godine u Rijeku poslao poseban dar, sliku Majke Božje nazvanu Majka Milosti. Vjernici je smatraju čudotvornom. Knez Martin Frankopan je za sliku sagradio franjevački samostan i crkvu 1453. na mjestu gdje je bila kućica iz Nazareta, odnosno poslije kapelica. Do svetišta vode zavjetne stube ratnog junaka protiv Turaka, kapetana Klisa Petra Kružića. Sve pobjede izvojevao je u čast Majci Božjoj, a zatim joj zahvalio sagradivši 128 stuba. Tijekom vremena nastajale su i druge stube pa ih danas ima ukupno 561 od podnožja do svetišta