Rat razara. Kida, otima i uništava. Trga očeve od sinova, braću od sestara. Spaljuje budućnost i iza sebe ostavlja samo ponor izgubljenog vremena.
Osim u Mišinu slučaju. Njega je rat odnio ravno u Marijin zagrljaj.
Mihajlo Jurčuk profesionalni je vojnik, padobranac. Pozivni znak mu je bio Stalker. Njegova jedinica bila je pod teškom paljbom kraj Izjuma. Napadali su ih tenkovima. Pogođen je ukrajinski transporter. Vidio je kako gori. Pojurio im je pomoći. Zviždanje. Nova eksplozija. Pao je, zatrpan blatom i krvlju. Gledao je kako mu strši kost iz mjesta na kojem je nekad bila ruka. Shvatio je i da mu je noga zdrobljena. Htio se ubiti, ondje na mjestu stradanja. Vjerovao je da je smrt prihvatljivija. Izvukao je osigurač. Zavikao je ostalima da se maknu. Odbili su. Rekli su mu da, ako to učini, i oni idu s njim. Izvukli su ga. Odvukli. Spasili.
Miša danas ima bioničku ruku, gledao sam kako kibernetičkim živcima stišće i otpušta šaku. Ima i protezu umjesto noge. Ima volju koja pomiče planine. A ima i Mariju. Sljubljeni su, ne odvajaju se jedno od drugog.
- Upoznali smo se u rehabilitacijskom centru. Tu blizu, u ovoj oblasti. On je bio na terapiji. Ja sam bila volonterka. Pomagala sam mu. Svidio mi se. Svidjele su mi se njegove oči. Isprva nisam ni primijetila da, osim ruke, nema nogu. Tek sam poslije to shvatila - kaže lijepa crvenokosa djevojka.
Mišinim licem, uokvirenim četkastom bradom, obigrava osmijeh. On je napravio prvi korak.
- Počeli smo se upoznavati tamo i jednog dana pozvao sam je na kavu. U početku je bilo malo tajnovito, ali to je romantično - objašnjava padobranac. Marija dobacuje da su se ljubili pod svjetlom. Pomalo zbunjena prevoditeljica nije znala objasniti ovu frazu.
U suradnji s hrvatskim ratnim veteranima, ovih dana u Ukrajini rade na resocijalizaciji. Ronjenjem, jahanjem i razmjenom iskustava pokušavaju prebroditi tjelesne i psihološke krize iz proteklih godina.
- Ja sam izbjeglica iz Donbasa. Došla sam s mamom u centar i pomagale smo u svemu. Pranju, kuhanju, svemu. Htjele smo pomoći na bilo koji način. Mislim da sam pomogla i Miši. Ne s terapijom. Emocionalno. Svojom dušom. Toplinom. Mislim da se bolje osjećao. A sad radim na tome da postane debeo. Da bude bucmast i da uživa - odlučna je djevojka.
I zaista, Miša se pošteno zaokružio u odnosu na fotografije na kojima je u uniformi, otprije nekoliko godina.
Hodali su pet mjeseci i vjenčali se na Staru godinu. Dobra odluka. Imaju dvije curice, Oliviju i Alisu. Vidio sam slike kad su izašli iz rodilišta. Miša sa zavežljajem u rukama, nasmijan od uha do uha.
Ne odvajaju se, kao sijamski su blizanci. Želim ih nešto pitati otkad sam ih upoznao. Da nije bilo onog užasa koji je htio okončati s osiguračem u ruci, ne bi upoznao Mariju. Njena glava sad ne bi počivala na njegovu ramenu. Ne bi imao Oliviju i Alisu. Je li im rat, uz sav horor koji nosi sa sobom, donio i sreću?
- Vjerujemo da je tako. Više nismo dva dijela. Postali smo jedno. Ponekad na društvenim mrežama iznad zajedničkih slika pišemo da smo spojeni ratom - poručuju Marija i Miša.
Puštam ih na miru, gledam ih kako se drže za ruke. Spojene ratom.