Vrijeme ne liječi rane, živiš dan po dan, samo mi je vjera pomogla da podnesem gubitak kćer i preživim, tiho, gotovo šaptom kazala nam je Ljerka Mintas Hodak (66).
POGLEDAJTE VIDEO:
Ovi dani vrlo su teški za nju i njezina supruga Zvonimira Hodaka. Prije deset godina, 6. listopada 2008. godine, ubijena je Ivana Hodak (26), njihova kći jedinica. Mlada odvjetnička pripravnica i sudska vještakinja za grafologiju bila je trudna u trenutku kad je bešćutni ubojica hladnokrvno u nju ispalio dva hica te je ubio ispred kućnog praga. Izdahnula je majci na rukama.
Ljerka nas je primila u svom domu u Ulici Pavla Hatza u Zagrebu.
- Zar je već prošlo deset godina? - podižući obrve pitala je kao da se čudi kako uspijeva živjeti sve te godine bez Ivane. U njihovu domu sve podsjeća na Ivanu. Zidovi prostranog stana u samom centru grada urešeni su njezinim fotografijama, a na crnom stoliću ispod velike Ivanine slike je bijeli lampaš. Pogled nam privlači poruka na slici “Pusa Ivana” ispod koje je nacrtano maleno srce.
- To je napisala meni i Zlatku Mateši posljednji put kad je bila na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM), tri dana prije ubojstva. Kad sam prvi put nakon njezine smrti ušla u sobu i vidjela tu njezinu poruku na ploči, trnci su mi prošli cijelim tijelom - uzdahnula je...
Ploču s porukom “Pusa Ivana” Ljerka još čuva u sobi koju na ZŠEM-u dijeli sa Zlatkom Matešom.
Veliki Ivanin portret na kojemu je njezina poruka ima središnje mjesto na zidu u radnoj sobi. Mateša ga je dao izraditi kod akademske slikarice, a ona je poruku ispisanu Ivaninim rukopisom prenijela na svoj rad. Takvim sitnim porukama, malim znakovima pažnje, kaže njezina majka, Ivana je osvajala srca svih koji su je poznavali.
U ruke uzima fotografiju na kojoj nasmijana Ivana razbarušene zlatne kose grli bijelu mačku.
- Ta maca je još živa. To je ista maca koju ste vidjeli na stolici u hodniku. Kupio joj je mali Bienenfeld. Kad ju je donijela kući, bila je malo, bijelo klupko. Bilo je to prije 24 godine - govori nam nježno mazeći kćerine fotografije. Ivana joj je bila sve, prazninu koju je njezina smrt ostavila nitko nikad neće moći ispuniti. Ipak, Ljerka voli pričati o kćeri i rado se prisjeća zajedničkih trenutaka dok su bili sretni. Dok priča o Ivani, Ljerka ne skriva ponos, a oči joj poprimaju poseban sjaj. Ivana je bila jedinica, a Ljerka danas iskreno priznaje kako pomalo žali zbog svoje odluke da nema više djece.
Još ima Ivaninu mačku
- Nikad ona nije rekla da bi htjela bracu ili seku. Imala je svu našu pažnju i ljubav te je itekako uživala u tome. Danas, ako za bilo čime u životu žalim, onda je to da nisam imala još djece. Jer kad imate samo jedno i dogodi mu se tragedija, ostanete sam kao prst - govori Ljerka, a riječi kao da zapinju u grlu.
- Danas sve moje prijateljice i prijatelji imaju unučad ili pričaju o unučadi. Meni tad bude malo teško. Svi nekoga imaju. Kad dođeš u godine u kojima sam ja sad, onda ti ta unučad ispunjava život. Djeca su odrasla i otišla, imaju neki svoj život, a onda vam ta unučad, ta mala djeca koja sad ponovno rastu, daje neki smisao života, neku radost, veselje, nadu i sve što, zapravo, Zvonko i ja nemamo. Zato je to meni dosta bolna tema - priča zamišljena pogleda.
Zbog toga su se, nakon Ivanina ubojstva, ona i suprug Zvonimir posvetili poslu kako bi stalno imali neku zanimaciju i to im ispunjava vrijeme.
Bavi se studentima
- Vjera mi u svakom slučaju mnogo pomaže, ali u svakodnevnom životu, kad bih sjedila doma i muhe brojala, mislim da bih poludjela. Ovako kad radiš, osjećaš se korisnim, vrijeme ti je ispunjeno na koristan način i to te drži. To nam daje neku normalnu rutinu života i neki smisao. Dok se moji prijatelji i prijateljice, koji su u mirovini, bave unucima, ja se bavim svojim studentima, koje sad doživljavam kao neku ‘veliku djecu’ kojoj treba pomoći - govori Ljerka polako i sjedne još malo dublje u veliku, crvenu fotelju.
Osobito zadovoljstvo predstavlja joj što putem Zaklade “Ivane Hodak”, koju su ona i suprug osnovali nakon Ivanine smrti, može omogućiti školovanje talentiranim i uspješnim mladim ljudima koji za studij ne bi imali materijalnih uvjeta.
- Obično na godišnjicu ubojstva potpisujemo stipendije. Ove godine 6. listopada pada u subotu pa je dodjela dan prije, a navečer je misa za njezine prijatelje i prijateljice, a kasnije štrukle - govori Ljerka pa objašnjava da je Ivana jako voljela štrukle. Osim domaćih štrukli, Ivana je obožavala slatko, osobito čokoladu.
- Onaj jedan period kad je kod nas bila nestašica svega, znali smo ići u Graz u nabavku. Uvijek bismo kupili one velike čokolade jer ih kod nas nije bilo. Ivana i njezin tata otimali su se oko čokolada pa sam ih morala skrivati. Nema gdje ih nisam spremala, i to svaku posebno, a onda, kad bi se zaželjeli čokolade, izvukla bih ‘posljednju’ - prisjeća se Ljerka dok joj pogled bježi prema velikom tamnom ormaru. Ivana je bila svestrana djevojka brojnih interesa. Zanimali su je jezici, učila je engleski, francuski, talijanski, španjolski... Pohađala je glazbenu školu i naučila je svirati klavir.
- Imamo jedan film iz tog perioda. Na kraju godine organizirali su kratak koncert, da pokažu što su naučili. Jedne godine, sjećam se, ona je bila u haljinici od ružičastog organdija. Dvorana je bila dupkom puna roditelja, a ona je bila tako sitna da se, kad je sjela na stolicu od klavira, jedva vidjela. Njezine nožice klatarile su se u zraku. Bila je tako mala da nije mogla ni dosegnuti pedale. Nikad neću zaboraviti taj prizor, tu ružičastu haljinicu i te nogice - prisjećanje na taj prizor izmamio joj je širok osmijeh na lice. Ivanu je zanimao i ples, pohađala je moderni balet. Voljela je sport te se bavila skijanjem, tenisom i jahanjem. Odvjetništvo je odabrala zahvaljujući ocu.
Odrezala plave uvojke
- Tata joj je pokazivao kako je to lijepo zanimanje. Voljela je i htjela biti odvjetnica, ali shvatila je da to čovjeka angažira cijeli dan. Kad je počela raditi kao asistentica na ZŠEM-u, svidjelo joj se. To je bio puno ležerniji i ugodniji život. Rekla je da će probati oboje jedno vrijeme pa vidjeti što će joj biti interesantnije i kasnije se opredijeliti, ali Zvonko je uvijek računao da će ona jednog dana preuzeti ured. Ne bih se ja ništa ljutila, ali mislim da još nije do kraja odlučila što će. Doduše, da je ostala s Ljubom Pavasovićem Viskovićem i da su se oženili, vjerojatno bi radila u odvjetništvu kao i on - govori Ljerka.
- Pitala sam je: ‘A što je to?’, a ona je odgovorila da Ljubo više voli kraću kosu - priča uz tajnovit osmijeh. Ivana je imala ravnu kosu, a žudjela je za loknicama.
- Otišla bi kod frizera i tražila da joj napravi loknice koje bi joj se spustile prije nego što bi stigla kući. Pitala bi me kako mi se sviđa frizura, a ja bih rekla da ne vidim razliku - iskreno priznaje. Najljepše joj je izgledala na fotografiji koju drži na svojem radnom stolu. Na njoj Ivana ima iskren osmijeh od uha do uha i šiške preko čela. Ivana je jako voljela i putovati pa bi svake godine otputovali negdje zajedno. Obično je to bilo u siječnju. Posjetili su tako jedne Nove godine Havaje, pa Rim, Tajland, ali najviše je voljela New York.
Ubio ju s dva hica
- New York ju je posebno fascinirao. Tamo smo bili više puta zahvaljujući seriji ‘Seks i grad’, koja ju je opčinjavala. Mislila je da se u New Yorku tako živi. Obišla je lokacije na kojima se serija snimala, čak je osvojila i neku nagradu jer je sve dijaloge znala napamet - priča Ljerka. Godinama nakon mučnog sudskog postupka u kojemu je optužen skitnica Mladen Šlogar (70), pravomoćno osuđen na 30 godina zatvora, Ljerka i dalje ne vjeruje da je on ubojica.
- Ne mogu ništa kategorički tvrditi, ali imam najozbiljnije razloge za sumnje. Mogu prihvatiti da on puca u nekoga, ali ovo je bila klasična egzekucija. Jedan metak u srce, a potom još jedan, kontrolni, u sljepoočnicu da bude siguran da je mrtva - priča s ljutnjom u glasu. Nikad nisu dobili objašnjenje zašto su ih u policiji svaki put ispitivali o Vladimiru Zagorcu, bivšem generalu pravomoćno osuđenom na sedam godina zatvora zbog krađe dragulja iz Ministarstva obrane.