Povodom žalbe Đure Papca, te Zlatka i Željka Hrastara, koje zastupa Zvjezdana Znidarčić-Begović, izjavljene protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove od 23. lipnja 2005. godine,  Ministarstvo pravosuđa odlučilo je rješenjem od 27. srpnja 2006. godine.
Srećko Papac, kao nasljednik iza pok. Đure Papca, protiv spomenutog drugostupanjskog rješenja pokrenuo je upravni spor koji se pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.
U predmetnoj zgradi u času nacionalizacije postojala su četiri stana – tri stana koja su suvlasnicima ostavljeni u vlasništvu (i kojima su oni raspolagali – prodali ih, te su sada njihovi vlasnici – prema podacima Gradskog stambeno komunalnog gospodarstva Ivan Šarić, te Mirjana Sanader – vlasnica dva stana), te jedan dvosobni stan, u podrumu, koji je ostao nacionaliziran.
Prije donošenja Zakona o naknadi, dakle i prije nego što su žalitelji podnijeli zahtjev za naknađivanje ovoga stana, utvrđeno je (Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo – 5. travnja 1996. godine) da taj stan ne ispunjava minimalne tehničke uvjete stanovanja, te da će se stoga brisati iz evidencije stanova, dok je stanarki (Boženi Šašljaga) dodijeljen na korištenje drugi odgovarajući stan – odluka od 4. travnja 1996. godine – u vlasništvu Grada Zagreba, čime je, faktički, ovaj dio zgrade prestao biti stan. Đuro Papac, te Zlatko i Željko Hrastar zatražili su vraćanje upravo ovog podrumskog stana. Odredbe Zakona o naknadi ne odnose se na imovinu koja na dan donošenja toga Zakona u naravi ne postoji (članak 7. toga Zakona). Ovo se odnosi i na imovinu koja u naravi ne postoji, bilo da je uništena ili je pak postala sastavni dio neke druge stvari tako da se više ne može fizički identificirati njezino postojanje, što je ovdje slučaj.Kako se u vrijeme donošenja ni stupanja na snagu Zakona o naknadi nije radilo o stanu već o zajedničkim dijelovima zgrade, nije bilo moguće udovoljiti zahtjevu podnositelja zahtjeva jer je člankom 15. Zakona o naknadi kao predmet naknade određen stan, a ne i zajednički dijelovi zgrade koji su u suvlasništvu ostalih suvlasnika (kao npr. podrum i tavan). Zbog tih razloga je, Ministarstvo pravosuđa kao drugostupanjsko tijelo utvrdilo, da je pravilno odbijen zahtjev za povrat predmetnih prostorija, jer one u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi (11. listopada 1996. godine) nisu imale status stana, već zajedničkih dijelova zgrade.
Tako je postupljeno i u smislu odredbe članka 49. stavka 1. Zakona o naknadi, jer nije moguć povrat zajedničkih dijelova zgrade, što jasno proizlazi iz te zakonske odredbe. Drugostupanjsko rješenje potpisao je pomoćnik ministrice, Borisa Koketi, koji i inače potpisuje sva drugostupanjska rješenja, i za isto mu nije potrebno odobrenje ni suglasnost ministrice pravosuđa. Takva rješenja se kao rješenja koja se donose u upravnom postupku, uopće ne dostavljaju na uvid, odnosno pregled odnosno odobrenju ministrici pravosuđa. Ministarstvo pravosuđa ne može spekulirati o razlozima zbog kojih je bivša ministrica pravosuđa gospođa Vesna Škare Ožbolt ovaj predmet držala kod sebe. Međutim, iz službenih evidencija Ministarstva proizlazi da taj predmet doista nalazio kod prijašnje ministrice od mjeseca studenog 2005. godine na ga je predala sadašnjoj ministrici gospođi Ani Lovrin kod primopredaje dužnosti, koja je isti, ne nalazeći razloga za posebno postupanje s ovim predmetom, odnosno, za izdvajanje ovog predmeta iz uobičajenog postupka rješavanja, dostavila u rad nadležnoj Upravi za građansko pravo radi daljnjeg postupanja.