Je li današnja dugo očekivana izjava Zlatka Hasanbegovića bila izjava kakva bi se očekivala od "uvjerenog antifašista"?
Ili je to bila tek formalnost koju je ministar kulture obavio kako bi se obranio od medijskih napada i sa sebe, a naročito sa svoje Vlade, skinuo teret ustašofilije?
Hasanbegović je u samo jednoj rečenici rekao što se od njega očekivalo, izjavivši kako "nije apologet bilo kojeg zločinačkog režima", ali je pritom uz bok ustaškom režimu stavio i komunistički, izjadnačavajući time implicitno ustaški i partizanski pokret.
Još znakovitije, u svojoj drugoj bitnoj rečenici Hasanbegović je odijelio ustaški režim od ustaških zločina. "Ustaški zločini najveće su moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda čijia sjena i zloduh i dalje stoji nad hrvatskim narodom".
Nije isto rekao za režim koji je u svojoj biti bio zločinački.
Ali je zato naglasio kako su "ustaški zločini opterećeni hipotekom poraza". Znači, da nije bilo poraza ustaškog režima ni zločini se ne bi gledali kao "najveće moralno posrnuće"?
U trećoj rečenici Hasanbegović je naglasio kako je "protivnik svakog fašizma", ali nije eksplicitno naglasio da je protivnik ustaštva. Jer, kao što smo to već navikli slušati od svih apologeta ustaštva proteklih godina, NDH za njih nije bio ni fašistički ni nacistički režim, pa tako ni ustaše nisu bili fašisti.
A kad već treba osuditi ustaštvo - makar u onoj jednoj rečenici - onda će ga se ublažiti poistovjećivanjem s komunizmom.
Ostatak govora Hasanbegović je posvetio hajci koja je na njega pokrenuta, osudio je "selektivno korištenje njegovih izjava iz mladenačkog i studentskog života", nazivajući to "političkom manipulacijom".
Pritom je ostalo visjeti u zraku odriče li se ministar svojih napisa o "ustašama herojima" i ostalih članaka objavljenih u ustaškim časopisima pripisujući ih "mladenaštvu" ili se i ovom prilikom vadi da su izvađene iz konteksta.
Poput, recimo, one nimalo mladenačke i vrlo recentne tvrdnje da je hrvatski narod pobijedio tek u Domovinskom ratu, oduzimajući partizanskom pokretu hrvatsku komponentu koja je kasnije kroz ZAVNOH upisana u Ustav, ili ona da je "antifašizam floskula" koja nije upisana u Ustav.
Zvučalo je to, dakle, kao neka vrsta antifašističke zakletve, ali nipošto kao zakletva "uvjerenog antifašista", kakvim ga je nazvao njegov premijer.
Zvučalo je to kao osuda ustaštva, ali više kao razdvajanje ustaškog režima od ustaških zločina, s time da takvu distinkciju ministar nije napravio kod spominjanja komunističkog režima.
Zvučalo je to kao obavljanje formalnosti osobe koja se, kako reče sam ministar, našla na meti hajke, jer je sve to Hasanbegović mogao reći mnogo prije objava u Novostima.
I malo tko će u njegovu obraćanju, nakon kojeg nisu bila dozvoljena pitanja i kojeg je evidentno obavio s grčem na licu, zaključiti kako je Hasanbegović ipak "uvjereni antifašist". Tako, naime, ne govore uvjereni, već pritisnuti antifašisti.
Ova izjava teško će zadovoljiti njegove kritičare, one koji ne misle da je ministrovo filoustaštvo završilo s "mladenačkim" danima i s onim poziranjem s ustaškom kapom na glavi, već se prenijelo i u njegovu zrelu fazu, kao što se to moglo čuti.
Ali pitanje je hoće li zadovoljiti Roberta Podolnjaka. "Prvi Mostov uvjet je da se Hasanbegović ogradi od NDH i kaže da je uvjereni antifašist", kazao je sinoć jedan od čelnika Mosta. Hoće li Most biti zadovoljan ministrovom izjavom i ako neće, koje će posljedice iz toga uslijediti?
I još važnije, je li jedna, evidentno iznuđena izjava kritiziranog ministra dovoljna da poništi sve ono što je Hasanbegović napisao i rekao kao student, ali i kao povjesničar?
Ili možemo to pogledati iz druge perspektive. Jedina referenca koja je Zlatka Hasanbegovića dovela na mjesto ministra kulture bila je njegova ideološka i svjetonazorska obojenost. Ako se on toga sada odrekao, što ga onda više drži na čelu resora s kojim nema nikakve veze, osim što je došao uvoditi red u ideološki suprotstavljene medije i kulturne krugove?
Hasanbegović je, kad se već govori o "uvjerenosti", puno uvjerljivije zvučao kao ustašofil nego kao antifašist.
I nije problem u Hasanbegoviću, on može biti ustašofil i njegovati sentiment prema NDH i misliti da je ona bila izraz povijesne težnje hrvatskgo naroda za svojom državom. Ali takav čovjek ne može sjediti u hrvatskoj Vladi.
Bilo bi stoga poštenije za sve uključene, pa i samog Hasanbegovića, da se ministra razriješi dužnosti i pusti ga da se i dalje, ali za svoj račun, zabavlja proučavanjem ustaških heroja. Bez opasnosti da sramoti Hrvatsku.