Ministar turizma koji se bavi elitnim turizmom želio bi pretvoriti Hrvatsku u destinaciju elitnog turizma.

"Ne trebamo biti zemlja masovnog turizma. Mi smo u samom vrhu po atraktivnosti, trebamo biti destinacija visoke i više dodane vrijednosti, a to znači destinacija u koju dolaze gosti više ili visoke platežne moći, u koju putuju tijekom cijele godine", poručio je novi ministar turizma Tonči Glavina na N1 televiziji.

Istodobno, Glavina iznajmljuje kuću za odmor s pet zvjezdica kod Klisa i godišnje od toga uprihodi 60 tisuća eura. On je pronašao svoje mjesto na hrvatskom turističkom tržištu, a sada to tržište želi prilagoditi svojoj turističkoj ponudi. 

Ministar, dakle, hrvatski turizam promatra iz perspektive djelatnika u turizmu. On doslovno živi, i to dobro, od gostiju "više ili visoke platežne moći".

A što je s onim drugima?

Što je s hrvatskim gostima niže ili niske platežne moći?

Kamo će oni ići na more? Sigurno ne u ministrovu vilu s pet zvjezdica.

Politička mantra

Ova priča o pretvaranju Hrvatske u turističku destinaciju visoke ili više dodane vrijednosti postala je politička mantra nekoliko garnitura hrvatskih ministara turizma. Govori se o održivom razvoju, o ekologiji, o spašavanju lokalne infrastrukture koja svako ljeto puca pod navalom turista, o višim turističkim prihodima s manjim brojem turista.

Pa svejedno mahnito brojimo noćenja u sezoni i broj automobila na naplatnim kućicama.

No čak i bez turističke strategije iz pera nekoliko HDZ-ovih ministara, turističko tržište već se polako okreće prema gostima više ili visoke platežne moći, od cijena apartmana do cijena kugle sladoleda, nakon što se turizam pod HDZ-om godinama koristio kao socijalna kategorija za stišavanje frustracija u biračkom tijelu koje sada živi od babinih kreveta u apartmanima.

Pa onda ne grinta i ne buni se.

Kamo će Hrvati?

I tu se opet vraćamo na pitanje: gdje će ljetovati hrvatski turisti srednje i niske platežne moći, jer takvi u ovoj zemlji na repu EU ionako dominiraju?

Ministar rođen u Splitu vidi svoje prijatelje koji dolaze doma na more. I računa s tim da Hrvati imaju rodbinu i prijatelje na moru. A što je s onima koji nemaju rodbinu i prijatelje? Koji imaju malu djecu, rade za male plaće, grcaju pod kreditima i visokim životnim troškovima. Tko će brinuti o njihovu ljetovanju?

Jer ministar očito cilja na jednu vrstu gostiju. Kad će misliti na one druge goste, koji su - usput budi rečeno - njegovi birači?

Neće na more

Zar smo došli do toga da generacije hrvatske djece iz obitelji srednje i niske platežne moći neće imati priliku vidjeti hrvatsko more? I to nije pretjerivanje, to će se doista dogoditi. Hrvatski građani neće si moći priuštiti odlazak na ljetovanje na Jadran.

Jer na tom Jadranu svi će nastojati od tog turizma što više zaraditi, zajedno sa samim ministrom turizma, željet će goste koji će si to moći priuštiti, koji će moći kupiti sladoled, platiti kavu, ručati u restoranu. To je tek jedna perspektiva.

Tko bi u međuvremenu trebao misliti na ostale potencijalne turiste? 

Pazimo na cijene

Ministar Glavina naglašava da treba pripaziti na odnos cijene i kvalitete. "Ako stvorimo percepciju da smo skupa destinacija", kaže on, "to će nam se obiti o glavu, moramo pripaziti, ne bismo trebali biti jeftiniji od Španjolske i Italije, ali niti skuplji".

Znači, cijena je bitna, ali ne zato da bude prihvatljiva onima plićeg džepa, nego konkurentnija u privlačenju stranih gostiju.

Turizam je stvorio brojne probleme: od infrastrukturnog kolapsa, preko urbane devastacije, do pohlepe, poreznih davanja, pa i kasnijeg prelijevanja tog novca u previsoke cijene nekretnina u Zagrebu i na kontinentu.

More će, dakle, u budućnosti biti rezervirano za turističke djelatnike s pet zvjezdica i goste koji plaćaju te zvjezdice, kao i one koji se mogu utrpati prijateljima i rodbini na more.

Oni drugi neće moći dalje od Učke i Sv. Roka.