Već 25 godina postoje dobri razlozi zbog kojih on, i samo on, obavezno mora ostati na vlasti. U Crnoj Gori postoje ljudi koji misle da Milo Đukanović s vlasti nikad neće otići. Objavio je to u ponedjeljak ugledni njemački Frankfurter Rundschau.
Burni izborni vikend u Crnoj Gori, tijekom kojega je zaprijetio i pokušaj državnog udara, zapadni mediji uglavnom ocjenjuju kao, najgrublje rečeno, izjašnjavanje Crnogoraca o tome hoće li ta mediteranska nacija nastaviti prema NATO-u i EU ili će se vratiti pod okrilje ruskog utjecaja. Izbori su protekli praktično na rubu potpunog kaosa. Građanski promatrači prijavili su 75 ozbiljnih sukoba i nepravilnosti na biračkim mjestima, a policija je u nedjelju uhitila 20 državljana Srbije koji su, navodno organizirani u terorističku organizaciju, namjeravali u trenutku proglašavanja izbornih rezultata napasti i zauzeti parlament u Podgorici te uhititi i oteti premijera Đukanovića.
On je, međutim, proglasio izbornu pobjedu jer je njegova Demokratska partija socijalista (DPS) osvojila 36 od 81 mjesta u parlamentu.
Iako je izgubio parlamentarnu većinu, još ima mogućnosti većinu postići koaliranjem sa strankama nacionalnih manjina.
Sam Đukanović je nakon proglašenja rezultata spominjao 42 ruke.
Unatoč svemu, Milo Đukanović ima realne šanse nastaviti vladavinu u Crnoj Gori i nakon četvrt stoljeća, još od 1991. godine. Đukanović je 1986. godine postao predsjednik Socijalističke omladine Crne Gore. Dvije godine kasnije postao je najmlađi član predsjedništva CK SKJ. Na valu “antibirokratske revolucije”, kojom je Slobodan Milošević pokušao ovladati cijelim prostorom Jugoslavije. Đukanović 1989. kao predsjednik SK CG tu partijsku organizaciju poveo prema transformaciji u svoj današnji DPS.
Administrativnim pučem u Crnoj Gori 1991. godine Momir Bulatović kao stariji Miloševićev čovjek i Milo Đukanović došli su na vlast. Đukanović je u dobi od samo 29 godina prvi put postao premijer. Tijekom njegove vlade Crna Gora je slala i svoje trupe na dubrovačko primorje u Domovinskom ratu. Njegova vlada bila je ona koja je progonila građansku stranački organiziranu ili neorganiziranu opoziciju koja se masovno zgražala i borila protiv te očite agresije Crne Gore na Hrvatsku. Pjesnika Jevrema Brkića, koji je morao bježati u Hrvatsku, nazvao je izdajnikom i čovjekom kojega je opravdano trebalo mrziti. Daytonski sporazum 1996. godine prozivao je antisrpskim, a njegov DPS na izborima te godine još je jednom osvojio apsolutnu većinu.
No te je godine Đukanović osjetio kako se stvari mijenjaju te se krajem godine suprotstavio i Miloševiću i Bulatoviću. Već sljedeće godine pobijedio je Bulatovića na predsjedničkim izborima i nastavio s PDS-om pobjeđivati na izborima, i to na svim razinama. To je značilo i trpljenje prosrpskih unionističkih napada u Crnoj Gori te napade samog Miloševićeva režima u još zajedničkoj državi sa Srbijom, posebno tijekom NATO-ova napada na Srbiju 1999. godine. U srpnju sljedeće godine Hrvatska je dočekala čak i to da se Đukanović otvoreno ispriča hrvatskim građanima cijelog dubrovačkog primorja za sve patnje, ljudske i materijalne štete koje im je nanio bilo koji crnogorski građanin tijekom Domovinskog rata. O svojoj se osobnoj krivnji nije izjašnjavao, no njegova isprika bila je Zagrebu dovoljna za posvemašnje normaliziranje odnosa. Zbog naglog i otvorenog protivljenja Miloševiću, Zapad mu je bio spreman zaboraviti niz grijeha iz prošlosti. Uz stupanje Zorana Đinđića na čelo predsjednika vlade Srbije, Đukanović je napokon mogao otvoriti put Crnoj Gori prema samostalnosti.
Nastavak vladavine Crnom Gorom omogućio mu je povratak na mjesto premijera u Podgorici nakon izbora 2002. godine. Četiri godine kasnije Crna Gora postala je samostalna, a Đukanović nastavio biti premijer sve do danas. Crna Gora počela je put prema NATO-u i EU 2009., ali se istodobno Đukanovića počelo otvoreno optuživati za korupciju, autoritarnu vladavinu i sve snažnije suzbijanje demokracije. To je i jedan od razloga današnje izrazite fragmentiranosti crnogorske političke scene. Mnoštvo stranaka i blokova dijeli se po tome što izričito traži ili ne traži njegov odlazak s vlasti. Đukanović se godinama nalazi na listama najbogatijih svjetskih političara. Tvrdnje o švercu cigareta godinama je osporavao. Iako su ga “češljali” i talijanski istražitelji, ništa mu nisu dokazali.
DUBROVAČKO RATIŠTE
Đukanović '91. s crnogorskim rezervistima i Bulatovićem na položajima iznad Dubrovnika
OKRENUO MU LEĐA
Krajem 1996. suprotstavio se Miloševiću i Bulatoviću