Prema “Velikom rječniku hrvatskog jezika” Vladimira Anića, ovo su značenja riječi žena: “1. odrasla osoba ženskog spola; žensko. 2. razg. bračni drug ženskog spola (moja žena; u predstavljanju u građanskom društvu smatra se jednako prikladnim kao moja supruga među slabije poznatim ili nepoznatim ljudima; u seoskom društvu jedini način predstavljanja ili samo ‘moja ‘u nekim krajevima), uzeti za ženu, oženiti; supruga. 3. (mn) razg. osobe koje spadaju u poslugu ili u radnu snagu. 4. (Žena) glasilo Saveza žena Hrvatske 1958 - 1990; časopis je pokrenut 1943. u Otočcu pod imenom Žena u borbi kao glasilo AFŽ-a Hrvatske.”

Ali postoji još jedno značenje o kojemu bi vrijedilo misliti, a povezano je s trećim ili tercijarnim značenjem, ali nije mu istovjetno. Evo jedne osobne pripovijesti o tome: Moja mati Javorka od ranih je doba imala “ženu za po kući”. Došla bi jednom mjesečno, subotom ili nedjeljom, da joj pomaže u velikom spremanju. Prala je prozore, klofala ćilime, premazivala pa glancala parkete… Kada bismo o njoj nekom drugom govorili, zvali smo je Žena. Kao što bi i Javorkine kolegice s posla imale Ženu koju su u razgovoru zvali Žena. Prva naša Žena zvala se Mejra, a imali smo je još dok smo stanovali u zgradi gospođe Hajm, u Jugoslavenske narodne armije ulici. Jaka i stamena, rođenjem iz istočne Bosne, gdje su joj četnici sve poklali, sudionica NOB-a od 1943, Mejra je tako radila po kućama i živjela s mužem pijancem i dvoje djece negdje u predgrađu. Iz nekog razloga, kojeg se više ne sjećam, Mejra od 1974. nije više mogla raditi. To nam je bila velika žalost, jer je za Ženu bio važno da je vrijedna, poštena i diskretna, a Mejra je bila sve to, i još malo bolje od toga. Onda se pojavila Radojka. Sitna i koščata, teško odredivih godina, u šarenim dimijama i s naglašenim crtama lica, od kojih je svaka bila naglašena s pojedinom dubokom borom. Takve je se sjećam. Premda se zvala Radojka, ona je ustvari bila muslimanka, i sva njezina djeca, a bilo ih je četvero, imala su muslimanska imena. Muža nije imala. Kako je nestao, je li pobjegao ili je umro, to nismo znali. Ako bismo je pitali, vješto je zaobilazila odgovor. Moja Nona bila je mišljenja da Radojka ustvari ima četvero vanbračne djece. I naravno, bila je Romkinja. To se, naravno, nije pred njom izgovaralo, ali nekako se znalo. Tojest, nekako se shvatilo. Bilo je vrijeme bratstva i jedinstva, ali ne poznajem nikog tko bi tada uzeo Romkinju, ili kako bi se govorilo Ciganku, da mu bude “žena za po kući”. Te nije uredna, te će ukrasti. Iskren da budem, ne znam bi li Nona i Javorka uzele Radojku za Ženu da su odmah znale da je Romkinja, ali kada su je već uzele, nisu mogle odustati. Premda Radojka doista nije bila naročito uredna, niti je radila i redila onako dobro kao Mejra, i još je neprestano imala cigaretu među zubima, ona nam je najduže ostala Žena. Bila je poštena upravo onoliko koliko pošteni mogu biti samo oni koji su vječno sumnjičeni. Ali onda je i nje nestalo, i u proljeće 1980. pojavila se Ivanka. Rođenjem negdje od Varaždina, govorila je nekim namjerno arhaiziranim hrvatskim jezikom, bila je uvijek u crnini, i imala je neko po sugovornika vječno optužujuće držanje. Živjela je na Alipašinom Polju, u Naselju solidarnosti, gdje su stanove dobivali socijalni slučajevi, imala je vanbračnog sina, probisvijeta. Sve troje bismo se osjećali krivim dok bi Ivanka prala prozore. Na kraju bi više sjedila i žalila se, nego što je radila. A onda se taj njezin sin jednog dana vozio s vanjske strane tramvajskih vrata, tako što je stajao na vanjskim rubovima platforme, a rukom se, između zatvorenih vrata, držao za unutarnji rukohvat. Mahnitao je tako, pravio se važan, naginjao se sve više i dalje, sve dok u punoj brzini glavom nije zakačio banderu. Tom strašnom smrću završava priča o jedinoj Ženi koja je bila “naša”. Hrvatica, dakle. Sljedeća, i ujedno posljednja naša Žena bila je Sena. Srpkinja, rođenjem od Stoca, živa meštrovićevska karijetida, dugih crnih kosa, pet-šest godina od mene starija, studirala je socijalni rad. Nije bila pretjerano vična ulozi Žene, niti je imala talenta za te poslove, ali je bila marljiva i imala je snage i energije za cijeli jedan kamion pun radne snage. (U mom odrastanju važnu je ulogu odigrao jedan događajčić vezan uz Senu; bilo mi je petnaest-šesnaest godina, i Javorka je Senu i mene zadužila da iz sobe iznesemo i na terasu izbacimo kauč, da bi se soba pretrpana stvarima mogla okrečiti. Dok smo ga iznosili, u nekoj šali rekao sam Seni da sam ja, ipak, muško i da sam jači od nje. Kladili smo se tko će kome oboriti ruku. Izgubio sam, valjda, u manje od tri sekunde… Nevjerojatno je, zapravo, koliko je taj događaj za mene bio važan.)

U to vrijeme, možda 1982, moja majka Javorka gubi interes za velika, a zapravo i za bilo kakva pospremanja po kući, pa tako i Žene nestaje iz našeg stana. Trideset godina kasnije, započinje njezino teško bolovanje, ubrzo i umiranje. Sama nalazi Ženu koja će se o njoj brinuti. Žena je bila muslimanka, zvala se Sajma. Distancirana, ali topla, uvijek pomalo unezgođena, kakav već zna biti taj neki fino odgojeni svijet iz nižih socijalnih slojeva. Ona će u sljedećih nekoliko mjeseci ponijeti najveći teret odlaska moje majke s ovoga svijeta. Svako dugo umiranje samo je po sebi strašno, ali neka su umiranja strašnija od drugih. Ovisno o karakteru bolesti, a bogme i o karakteru bolesnika. Sajma je Javorkinu sudbinu junački ponijela na svojim plećima. Pamtim, kad sam, vozeći se iz Pule, stigao u Sarajevo, na Sepetarevac, u stan u kojem sam odrastao i iz kojeg je prethodnog dana iznesena moja mrtva majka, Sajma mi je pružila ruku i izgovorila: “Izvini, nismo ti je uspjeli sačuvati!” Nitko mi tih dana nije rekao nešto tako lijepo.

Sajma je nastavila živjeti u podrumskoj garsonijeri naše kuće na Sepetarevcu. Kada se i ona smrtno razboljela, njezina kći upitala je mogu li je prebaciti gore u stan, jer je dolje za bolesnika neuvjetno. Naravno, učinite to, rekao sam! I onda je Sajma bolovala i umrla u našem stanu, ali ne u istoj sobi i na istoj postelji na kojoj je čuvala moju majku. Valjda joj je bilo lakše da leži u dnevnom boravku. Sajma nije imala Ženu, jer je Sajma već bila Žena. O njoj su se brinuli njezini bližnji.

Kada su onemoćali Anini roditelji, Ženu se u prvi mah, naravno posve uzaludno, pokušalo naći u Konavlima, gdje su oni i živjeli. Preko prijatelja smo je našli u Trebinju. Bila je to Slava, i naravno da je bila Srpkinja, i da je njezina pojava predstavljala određenu vrstu problema unutar zajednice, ali i da je, zapravo, to morala biti neka vrsta rada na crno. Uza svu muku s bližnjima, koje se moralo sačuvati u njihovoj životnoj sredini i u jedinom socijalnom kontekstu koji su poznavali, valjalo se baviti i onim što je proizašlo iz velike povijesti i iz ratnog razdvajanja dvije inače bliske zajednice, do kojega je došlo tridesetak godina ranije. Ali ostaje istina: da nije bilo Žene iz Trebinja, to dvoje starih ljudi doživjeli bi strašnu sudbinu predsmrtnog izmještanja u tuđinu. Svejedno je zove li se ta tuđina Dubrovnik, Zagreb ili Kuala Lumpur.

Često po Zagrebu čujem priče o nečijim onemoćalim, bolesnim ili dementnim roditeljima, čije sluđene kćeri i sinovi traže Ženu. U državnim staračkim domovima nema mjesta, a privatni, ako su iole pristojni, skuplji su od hotela. U Hrvatskoj Ženu je skoro nemoguće naći, kako među domaćim svijetom, tako i među stranim radnicama. Žena, naime, mora znati jezik. Ona mora vladati kulturnim kodovima, običajima i navikama onih kojima je poslana. Žena će ih presvlačiti, mijenjati im pelene, ona će ih hraniti, ona će čistiti oko njih, ali ona će s njima i razgovarati. Ona će biti posljednja stvarna prisutnost u njihovim životima. I naravno, gdje ti zlosretni sinovi i kćeri da traže Ženu, nego opet u Bosni i Hercegovinu. Ali tu onda opet nastaje problem. Ako je Žena Bošnjakinja ili Srpkinja iz Bosne, ona nema hrvatsko državljanstvo, i njezin boravak na hrvatskom teritoriju je ograničen. Hrvatice u Bosni danas su najmalobrojnije, pa ih je sve teže naći. Osim toga, Žena ima svoj život, kao što ga imamo i svi mi drugi. Žena tamo ima obitelj, ima dom, ima prijatelje, i stvar je potrebno tako organizirati da ona istovremeno živi kao i svako drugo čeljade zaposleno u inozemstvu, ali da istovremeno ispunjava svaki preostali trenutak života vaših bližnjih.

Državu i državne vlasti, policiju i socijalne službe naravno da nije ni najmanje briga za vašu potrebu za Ženom. Ali oni vam, objektivno govoreći, ne bi mogli pomoći ni da ih je briga. Jer dok biste vi ishodili papire, odobrenja i prijave, sve u pokušaju da kod dobrohotne države legalizirate svoju Ženu, vaša dementna mati ili vaš smrtno bolesni otac možda bi već umrli. Žena je tiha junakinja naših sinovljevskih i kćerinjih života, koja naprosto mora raditi na crno, i biti ilegalni stranac u ovoj zemlji. Pamtite svaku svoju Ženu, ona vas je spasila!

Muška varijanta Žene nije Muškarac, nego je Čovjek. Čovjek je onaj koji će nam učiniti. Čovjek je onaj koji će riješiti nerješivo. Čovjek je, ipak, malo manji od Žene, jer on je samo dobar. Ona, mnogo više od dobrog. I Žena za po kući, i Žena za brigu o starim i nemoćnim, Žena koja će ih prevesti preko modre rijeke… A Muškarac s velikim M zapravo i ne postoji. Muškarac je onaj koji ima uredne muške organe za razmnožavanje, i onaj koji je dužan da ide u rat i pogine za domovinu.