Vodeći svoju izbornu kampanju za drugi predsjednički mandat Zoran Milanović udario je po migrantima. Veli, moramo to zaustaviti, oni dolaze “želeći samo uzeti socijalnu pomoć”. Lumpengrađanstvo i široke narodne mase ovo vole, na ovo se lako love: netko uzima novce, koji upravo njima pripadaju! Istina u Hrvatskoj, prema nalazima mirovine.hr, socijalnu pomoć u prosječnom iznosu od 150 eura prima 147 migranata, ali to i nije važno.

Smisao svakog populizma - a u zemlji bez medija i s jednim prorežimskim, jednostranačkim HRT-om, svaka efikasna predizborna kampanja mora biti zasnovana na populizmu - takav je da je dobro plasiran emocionalni iskaz uvijek važniji od činjenica. Svaki Milanovićev nastup za široke mase je, međutim, melanž. Pa osim što izgovori ponešto ovakvo, što govore Trump i Orban, i što, na žalost, vole neuka i divlja glasačka krda, on će u istome nastupu reći i ponešto što pripada suprotnom ideološkom i moralnom sklopu. Recimo, “naša djeca nisu nikakva viša bića koja ne mogu i ne trebaju raditi poslove za koje se uvoze ljudi iz inozemstva”. Dakle, ako vam se ne sviđaju migranti, zašto vaša djeca ne bi čistila zahode po vašim omiljenim trgovačkim centrima, zašto ne bi kopala kanale i verala se po nesigurnim građevinskim skelama za vječne poslijepotresne obnove Zagreba? Umjesto da uzimaju socijalnu pomoć i naknadu za nezaposlene. To je, naime, jedini način da se zaustavi nepotreban uvoz strane radne snage. Ali i da se odgojno utječe na nove generacije, jer ne postoje čovjeka nedostojni poslovi.

Sljedeće što će on reći, a što njegova publika - ni lijeva, ni desna - neće najispravnije razumjeti jest da ćemo kao kultura iščeznuti budemo li se prepustili logici migracija. Jer oni koji dolaze su drukčiji, nositelji su drugih kulturnih nazora i običaja, ne govore, niti imaju namjere učiti hrvatski jezik. Tako to, otprilike, kaže Milanović, milujući uši svoje publike i mobilizirajući nove glasače, a istovremeno dovodeći HDZ i njihovu propagandnu mašineriju u ozbiljne probleme. Pritom će reći i da je kultura onih koji dolaze “bitno drugačija od one s kojom su Hrvati, Srbi, Muslimani i Slovenci, odlazili u Njemačku prije 70 godina. Oni bi se obukli, istuširali se, izašli na ulicu, naučili jezik i izgledali kao Nijemci”. To se ovdje neće dogoditi, uzvikuje pobjedonosno, najavljujući apokalipsu, predsjednik.

A zašto neće, upita li se barem poneki vrli pitac? Neće zato što se to nije dogodilo ni u Njemačkoj prije šezdesetak godina (a ne sedamdeset, malo je Milanović pretjerano), kada su Austriju, Njemačku i Švicarsku preplavili gastarbajteri sa slavenskog juga i kada je švicarski romanopisac u svom čuvenom dnevniku ispisao rečenicu: “Pozvali smo radnu snagu, došli su ljudi.” Naime, ti su našijenci živjeli po izbama i kolektivnim smještajima, štedili su svaku marku, krunu i franak, higijenske navike bile su im daleko ispod standarda naših današnjih susjeda Indijaca i Nepalaca, naučili bi dvadeset riječi gastarbajterskog njemačkog i živjeli su, sve u svemu, u neopisivom jadu i bijedi. O tome kako je njihov život izgledao ponešto se može saznati iz dokumentarnih filmova Krste Papića, te iz proznih djela, crtačke monografije i grafičkih mapa Drage Trumbetaša, što ih je vrijedno objavljivao Božo Biškupić. Ti naši ljudi Nijemci postaju tek u drugoj i trećoj generaciji, te nakon što shvate da povratak više nije moguć.

Zanimljivo je to što predsjednik Zoran Milanović uzvikuje “To se ovdje neće dogoditi!”, odbacujući svaku mogućnost da naši susjedi Nepalci, Indijci, Kinezi, Afrikanci nauče hrvatski jezik, prihvate našu kulturu i postanu Hrvati, onako kako smo mi u predsjednikovoj mašti postali Nijemci. Očito da on doista i vjeruje da se takvo što neće i ne može dogoditi, i da tu vjeru dijeli s cjelokupnom svojom publikom i potencijalnim glasačkim tijelom, od ljevice do desnice. Dakle, po njegovom i po njihovom doživljaju hrvatska kultura nije dovoljno supstancijalna i sadržajna, hrvatski jezik ni u Hrvatskoj nije toliko važan i prisutan, tako da nema šanse da naši susjedi postanu mi. Ali zar to nije pomalo užasavajuća autopercepcija? I nisu li Hrvati sasvim obeznarođen i obezjezičen narod, ako je Milanović u pravu? Nisu li oni već prestali postojati, jer samo ako su prestali postojati taj strah od Nepalaca ima itekakvog smisla, jer ako Hrvati više ne postoje, ovdje mora nastati neka nova kultura, a sve nove kulture posljedica su seoba naroda? U prošlosti - nadamo se da se toga i predsjednik sjeća iz udžbenika povijesti i iz knjiga Slavka i Ive Goldsteina, koje je, znamo to, čitao - hrvatska kultura se u znatno nepovoljnijim uvjetima pokazivala vitalnijom, i s mnogo većim asimilacijskim potencijalom. Od druge polovice devetnaestog stoljeća u Zagreb i Hrvatsku pristizali su, u valovima, radnici i činovnici, redom natprosječno obrazovan i kulturno dominantan svijet iz različitih dijelova Habsburške monarhije. S jedne strane bilo je to katoličko mnoštvo, a s druge nešto manje brojno židovsko mnoštvo. Golema većina njih asimilirala bi se unutar mnogo slabije i potencijalno neutjecajnije lokalne kulture. Lako bi naučili jezik, te postajali politički i kulturni Hrvati, i to u uvjetima u kojima hrvatski nacionalni i kulturni subjektivitet nije bio jasno institucionaliziran. Bilo bi zanimljivo predsjednika Milanovića upitati kako se tada to moglo dogoditi, a danas se to isto neće dogoditi? Je li problem u neadaptibilnosti Nepalaca, Indijaca, Filipinaca, Afrikanaca, ili je problem u nečemu drugom?

Novu 2024. Zagrepčani su, sjećate se, na Trgu bana Jelačića dočekivali uz Let 3 i Idu Prester. Sve je proteklo lijepo i veselo, bez ijedne razbijene glave i bilo čijeg premlaćivanja, ali je već 1. siječnja izbio ozbiljan skandal po društvenim mrežama i desnim i HDZ-ovim medijima. Ekipa je, naime, bila zgrožena time što su uz Let 3 u velikom broju plesali, pjevali i radovali se upravo strani radnici. Pa smo bili u prilici da čitamo ovakve naslove: “DOČEK NOVE U ZAGREBU! Brojna svjedočanstva majki: ‘Tamnoputi mladići su napadali djevojčice!’” Naravno da se takvo što u stvarnosti nije događalo, ali koga briga za stvarnost ako migranti Haićani u Ohaju pojedoše Ohajčanima kućne ljubimce? Malograđanska desnica je, uz asistiranje HDZ-ovih medija, orgijala je nad fotografijama nasmijanih zagrebačkih Sika, s narančastim turbanima na glavama, i cijela je stvar poprimila jedan posve bizaran smisao. Izgleda da su ti naši ljudi - koji će se pred sljedeće izbore dobro oznojiti birajući između Primorca i Milanovića! - bili odistinski zgroženi što svi ti stranci plešu i skaču uz jedan hrvatski band, dakle uz hrvatsku kulturu, hrvatski jezik, hrvatski identitet… Bili su, dakle, zgroženi lakim i veselim pristajanjem tih ljudi da budu, makar samo u najluđoj noći, Hrvati! Oni im to, naime, nikako ne bi dopustili. Kako da jedan mali tamnoputi waltovac, sa smiješkom u kojem je više ljubaznosti nego u svim HRT-ovskim hostesama i urednicama zajedno, najednom bude Hrvat?

Kada Zoran Milanović kaže da se ovdje neće dogoditi da se strani radnici obuku, istuširaju, izađu na ulicu, nauče jezik i izgledaju kao Hrvati, kao što su Hrvati u njegovoj maštariji sve to učinili da bi postali Nijemci, po iskustvima s dočeka nove 2024. mogli bismo zaključiti da se to neće dogoditi samo zato što Hrvati ne žele da još netko drugi bude Hrvat, a ne zato što sami ti radnici, ti ljudi koji su nam stigli kao radna snaga, ne bi htjeli biti Hrvati. I to je vrlo neugodno saznanje po nas, mnogo neugodnije nego po naše nepalske i indijske susjede. Oni će jednostavno otići budemo li baš jako neugodni prema njima, a nas će zahvaljujući našoj zatvorenosti i nekulturi jednostavno nestati.

Nije prihvatljivo ni normalno da u većini boljih hrvatskih hotela i restorana osoblje ne govori hrvatski jezik. U nekim od zagrebačkih restorana nema baš nijednoga koji govori hrvatski. Također, vrlo je loše po društvo i zajednicu, po kulturu i po narodni standard, to što u Hrvatsku dolazi samo nekvalificirano ili niskokvalificirano radništvo. Bilo bi dobro kada bi stizali profesori, juristi, liječnici i umjetnici, ili kada bi Hrvatska imala materijalnih, duhovnih i kulturnih kapaciteta da ih prihvaća. Istina, povremeno se dogodi da naiđu takvi, visokoobrazovani, iz Bosne, Srbije ili Makedonije. Želimo li ih? Ovo pitanje je važno, jer je u njemu sadržano i sljedeće: želimo li sebe, svoj jezik i svoj svijet koji iz tog jezika nastaje? Jedini način da sačuvamo sebe je da prihvatimo njih, jer će u tom slučaju oni postati mi. Kao što su to postajali i naši preci, kuferaši. Pretpostavljam da ponešto od ovog Zoran Milanović dobro zna, ali bi za njega trebali glasati oni koji ne znaju ništa. Njih bi, međutim, nečemu mogle naučiti samo dobre politike.