Nikada još nisam vidio toliko turista, kao ovoga ljeta na hrvatskim autocestama. Gledao sam ih u Puli posljednja dva tjedna srpnja. Gušio sam se u četveroredima polugolih muškaraca i žena sa sladoledima fluorescentnih boja, prezasićenim otrovnim kemijskim spojevima. Plašio sam se da ne pokrenu stampedo i ne pregaze me u Ulici Sergijevaca, kojoj nekako bolje stoji prethodno ime - Prvomajska. Zagledao sam sa strane njihova gnjevna lica na Valkanama, na toj savršeno projektiranoj plaži za invalide, koja je najljepša kad je prazna. Suzbijao sam u sebi vrlo snažan poriv da krenem rukama i nogama tući njihovu vrišteću djecu, koja posrću po Giardinima i svojim ljepljivim sladolednim dlanovima grabe prašinu s pločnika. Gledao sam sve te ljude, koji upravo spašavaju Hrvatsku i hrvatsko gospodarstvo, s nekom čudnovatom, posve iracionalnom mržnjom. Mrzio sam čak i njihove malene lajave pse. I trebalo mi je vremena da si objasnim sav taj naglo probuđeni bijes, koji me zahvatio kao neka burna zarazna bolest s kratkom inkubacijom.