Uznemirenje koje je u meni izazvao govor Vladimira Putina čak se više i ne tiče onoga što će se tek događati, a što iz njegova govora logično proizlazi. To uznemirenje tiče se onoga što se već zbilo, i ne može se promijeniti, a duboko je obilježilo cijelu našu generaciju. Toliko nas je i tako obilježilo da mnogi od nas više i ne primjećuju što to zapravo nije u redu s Putinovim govorom, osim što se iza njega naslućuje nešto što bi moglo vrlo temeljito izmijeniti naše živote i što bi, ako smo još u stanju misliti o zajednici, moglo dokrajčiti ne samo ideju ujedinjene Europe, nego i Europu kao relativno kultiviran, demokracijom obilježen prostor na kojemu se stoljećima bolje živjelo nego u Africi ili u dubokoj Aziji, i gdje su ubijanje ljudi ili umiranje od gladi i od siromaštva predstavljali odmak od svakodnevice i iznevjerenje društvenih ideala. To kad pomislimo, već se pomalo mrznemo pred njegovim riječima. Ili, utopljeni u komfor svoje ludosti, grijemo se na ledu Putinovih riječi, jer one su, tobože, protiv Amerike. Ali ono što uznemirava, i što u čovjeku poništi svaki vitalizam i svaki pokušaj da sad učini bilo što, jest činjenica da je Putin o Ukrajini i Ukrajincima rekao nešto što je već rečeno o nama, kao i nešto što je o drugima već u naše ime govoreno.