Jedna od značajnih koristi od fejsbuka ta je što možeš zapratiti stranicu neke od društvenih grupa, i onda pratiti njezinu socijalnu dinamiku. Pa onda kroz nju i život i mijene društvene zajednice. Tako, na primjer, godinama već pratim stranicu Teretnjaci ba, koju je osnovao netko iz Tuzle, a u čijem podnaslovu stoji: “Stranica namijenjena isključivo za promociju kamiona i transportnih preduzeća iz čitavog svijeta!” Radi se o svojevrsnoj oglasnoj ploči vozača kamiona i šlepera, uglavnom iz Bosne i Hercegovine, koji voze po bivšoj Jugoslaviji i po Europi, žive na razrovanim lokalnim cestama i na autoputevima, i rade za kojekakve poslodavce. U našim krajevima, sa zapuštenom i uništenom željezničkom infrastrukturom, kamionima se obavlja značajan dio robnog prometa, kamioni i njihovi šoferi među važnijim su i prisutnijim protagonistima života na cesti, na njima se ogleda disfunkcionalnost novonastalih država i njihovih međudržavnih granica. U Hrvatskoj, toj zemlji neobičnog zemljopisnog oblika, koji je Tuđmana podsjećao na perec, premda je, možda, sličniji kifli, banani ili bumerangu, u toj, dakle, Hrvatskoj, koja je danas vojna krajina tobože ujedinjene Europe, i koja se sva nalazi na nekoj od svojih granica, kolone kamiona pred carinom kilometrima su duge, premda nije jasno što se tu, s jedne i s druge strane, zapravo carini. U zemljama od papira, najprije se carine kolektivne misli ljudske, i osjećaji.

Tko god je položio vozački ispit i sa svojim autićem isplovio na autoputeve izvan grada, zna koliko je kamion velik. Mi stariji, iz prošlog stoljeća, pamtimo koliko je velik, jer smo se za njim i za njegovom praznom tandrkavom prikolicom vozili dolinom Vrbasa, Neretve, Tare, nepodnošljivo sporo, ne prelazeći četrdeset-pedeset na sat, osluškujući izdisanje kamionske hidraulike i udišući dimove onoga nekadašnjeg dizela, koji je vonjao na stare petrolejke i na jugoslavenske građevinske poduhvate po Kuvajtu i Iraku. Ali taj pogled na dominantnu kamionsku pozadinu, što ga je na svojim grafikama ovjekovječio Emir Dragulj, veliki bosanski i beogradski slikar i crtač, nešto je što se za cijeli život pamti. Kao što se pamte i dominantni profili kamiona i šlepera u pretjecanju, pred kojim smo tako mali i neznatni. Perspektive vozača kamiona i vozača autića pokraj njega dva su radikalno različita pogleda na svijet. Mnogi su, čujem, prestali voziti u strahu od kamiona, od njegove fizičke nadmoći i pretpostavljenog zla koje iz te nadmoći proizlazi. Vozači kamiona su na zlu glasu u pučkoj mitologiji, samo zbog te dominantne ogromnosti svojih vozila. O njima, međutim, ne znamo ništa. Jedina prilika u kojoj su se pojavili u našim kulturološkim predodžbama i pripovijestima zbila se početkom sedamdesetih, u humorističkoj seriji Televizije Beograd, nazvanoj “Kamiondžije”. Paja i Jare, Pavle Vuisić i Miodrag Petrović Čkalja.

Dio objava na Teretnjaci ba otpada na interne servisne informacije, što ih razmjenjuju ljudi u vožnji. Kakvo je stanje na pojedinom graničnom prijelazu, gdje su kontrole na cesti, gdje se dogodila nesreća na putu, koliko već traje zastoj… Ako je mobitelska aplikacije Flight radar - kojom se, također, često služim - sredstvo pomoću kojeg stvaramo sliku o stanju na nebu, onda su Teretnjaci ba sredstvo uz koje možemo stvoriti sliku o stanju na zemlji. Pritom, nebo je uvijek globalno, a zemlja je nužno lokalna. Bosna je, da tako kažemo, najlokalnija. U Bosni je živ osjećaj za priču - nije uzalud iz Bosne jedini književni nobelovac kojeg će ikad imati narodi južno od Karavanki a sjeverno od Soluna - i iz tog se osjećaja za priču čuda znaju roditi i na ovakvim mjestima. Ili pogotovu na ovakvim mjestima kakvo su Teretnjaci ba.

Recimo, zbivanja na velikim usputnim parkiralištima na kojima se vozači odmaraju uz svoje kamione. Netko je izgubio novčanik s dokumentima. Može ga preuzeti na toj i toj benzinskoj pumpi. Ili: “pozdrav, u Gradiškoj na terminalu nekom spala patika, pa objavi ako može, ta patika se nalazi u Silveru, kafiću na terminalu u Gradiškoj”. I, naravno, uz objavu je i fotografija patike. Tenisica nova, nedavno kupljena, šteta bi bilo da netko bez nje ostane. Ustvari, nije toliko do materijalne štete, do onog što se da izraziti u konvertibilnim markama i eurima, koliko je štete u toj maloj tugici za izgubljenom tenisicom. Dakle, ovo je karakteristična i važna objava s Teretnjaci ba, u kojoj se prepoznaje žanr stranice. A prepoznaje se i jezik: više je, naime, tu književnosti, nego u knjigama regionalnih književnih laureata. Pazite, recimo: ne kaže se tu u Gradiški, nego u Gradiškoj!

Ili ovo: javlja se neki dan jedan, kojem treba prijevoz traktora od Finske do Hrvatske ili Bosne i Hercegovine. Objavljuje lokaciju i dimenzije traktora. Ispod, komentari. Neki se zezaju, čuj traktor u Finskoj!, neki su ozbiljni, ali na kraju će se sigurno pojaviti netko tko se bez tereta vraća sa sjevera na jug, da poveze traktor. Mnogo češće je, međutim, da nekome treba nešto sitno donijeti s jednog na drugi kraj Europe, ili s jednog na drugi kraj bivše Jugoslavije. Inače, ne zna se što je iz kamionske perspektive od to dvoje udaljenije. Nekome, recimo, treba odnijeti lijek za dijete. Drugome prenijeti stroj za radionicu - nije velik, 50 kg težine.

Jednako često se događa da netko na autoputu u Njemačkoj ima kvar na vozilu, a nigdje mehaničara. Ili vozač ne zna jezik. Ili mu se još dogodila tko zna kakva nezgoda, pa neka se jave kolege koje su u blizini. I javljaju se, odmah! Nigdje više fejsbuk nije ovako živ kao na Teretnjaci ba. I nigdje se stvarni život tako ne usklađuje sa životom na društvenim mrežama i u virtualnom svijetu. Tu padaju u vodu sve lamentacije o zaglupljujućoj ulozi društvenih mreža na čovjekovu stvarnost. Fejsbuk tu ljudima doista nečemu služi, i nema neke značajne razlike između onog što se zbiva u stvarnosti i onog što se odvija na mreži. Mreža je vjerna slika jednoga živog i prisutnog svijeta.

Vozači vole svoje kamione. Ima tu onog već pomalo arhaičnog muškog fetišizma. Objavljuju fotografije kamiona, i mnogo je više slika kamiona na Teretnjacima ba, nego slika ljudi. Pomalo su i ponosni na njih, onako kako su njihovi preci bili ponosni na svoje konje. Kamion, kažete, nije živo stvorenje, a konj jest? Ali ni kuća nije živo stvorenje, ni dom nije živ, pa svejedno sebi dopuštate njegovo romantiziranje. Kamion je dom vozača kamiona. Ili, kako je Nada Obrić pjevala na “Soldatskom balu” Plavog orkestra: “Šta će nama šoferima kuća, kad je naša kuća putujuća…” Davno je to bilo, dogodine će četrdeset godina, okruglo. Saši Lošiću, mom gimnazijskom drugu, bila je dvadeset i jedna, meni bilo je devetnaest…

Ali ono najzanimljivije i vjerojatno najvažnije što otkrivam prateći Teretnjake ba, i zbog čega sve te ljude doživljavam kao svoje, tiče se društvenih i političkih identiteta vozača kamiona. Kad god je neka humanitarna akcija, eto ti kamiondžija! Čim se zbila užasna nesreća s vodom i kamenjem u Jablanici, eto ti opet njih. U skladu s vlastitim mogućnostima, oni su savjest zajednice. Otprilike onako i onoliko kako su to u neka bolja vremena, ili u nekim zrelijim zemljama, to znali biti - intelektualci, pisci, filozofi. Njihova pomoć s jedne je strane vrlo konkretna, ali je i simbolična, amblematska. Vozači kamiona pomažući ljudima u nevolji predstavljaju jedan određeni, jasno definirani pogled na svijet. Oni su cijela jedna filozofska škola.

Nikad, u ovih nekoliko godina, na fejsbučnoj stranici Teretnjaci ba, nije se odvio nikakav politički ili međunacionalni sukob. Kao da vozači kamiona žive izvan ovoga svijeta. Ili je, možda, ovaj svijet malo drukčiji, ako se gleda kroz stakla uzdignute kabine jednog kamiona? Među njima su, sudeći po imenima, Bošnjaci, Srbi, Hrvati. Oni baštine jedan lokalni svijet i svu njegovu radost i muku. Međusobno su solidarni, ništa ih ne dijeli i ne tjera jedne protiv drugih, a uglavnom su bliski i s drugim vozačima kamiona, naročito onim s kojim dijele jezičnu i kulturološku bliskost. Iz čega nastaje to njihovo neobično zajedništvo? Iz nužde! Naprosto nema ničega što bi ih otuđivalo jedne od drugih. Svaka dobra zajednica ujedno je i interesna zajednica. Na Teretnjacima ba nađe se mnogo priča u kojima su ljudi različitih nacionalnosti bili od pomoći jedni drugima kad je to bilo važno. Mnogo ih je danas više nego među intelektualcima, piscima i filozofima. Zato su mi vozači kamiona bliži od lokalnih intelektualaca, pisaca i filozofa.

Ali ono što je u svakom trenutku jasno jest to da je manji problem u ljudima, nego u ustroju društva i funkcioniranju institucija zajednice. Vozači kamiona ubrzo bi se počeli ponašati kao akademici, kada bi u svom poslu imali koristi od mržnje i razdora, kao što bi i akademici postali mudri i plemeniti, kada bi nacija postala cestom po kojoj akademici plove u moćnim drumskim krstaricama.