Samo godinu i pol ranije, u to doba naivnosti što je nakratko nastupilo po Titovoj smrti, pjevao je “Poljska u mom srcu”, tu vjerojatno i najradikalniju protukomunističku himnu naših života, koju je napisao i otpjevao prije nego što je general Wojciech Jaruzelski 13. decembra 1981. zabranio rad sindikata Solidarnost i zaveo ratno stanje u Poljskoj. Pjesma je objavljena na albumu “Sunčana strana ulice”, u junu iste godine. Na sljedećem albumu, nazvanom “Filigranski pločnici” i objavljenom nakon uvođenja ratnog stanja, našla se pjesma “Proljeće je 13. u decembru”, i u njoj stihovi: “O čemu razmišlja obrisano lice,/ između dva osmijeha/ i nakanom tamnijom od noći”. Prva imala je formu budnice, druga bila je melankolična pjesma jedne revolucije. Obje pjesme ove jeseni, dok ponovo slušam ploču “Dok fazani lete”, pripadaju prošlosti i vremenu koje se od nas odmaknulo brže nego ijedno ranije vrijeme naših života. Uostalom, i taj ljetošnji koncert Azre, na Ljetnoj pozornici na Ilidži za koju, kažem, ne znam ni gdje se nalazi, dok u subotu 23. srpnja 1983. izlazim na posljednjoj postaji tramvajske linije broj 3, predstavlja gotovo nevjerojatan mađioničarski trik kalendara naših malih i velikih povijesti. Naime, jučer je, u petak, u večernjem televizijskom dnevniku, objavljena kratka vijest, koju prenose i jutrošnje novine, još uvijek bez komentara, da je u Poljskoj ukinuto ratno stanje. Ili izvanredno stanje, kako bi se to reklo jezikom naše svakodnevice.