Dora Koretić u Jutarnjem listu bavi se zanimljivom temom ispražnjenosti Ikeinog veledućana pred istočnim kapijama grada. Taj dućan je inače neka vrsta hrama hrvatskog samoostvarenja, najvažnija institucija hrvatske kulturne samobitnosti, neusporedivo važnija od Šuvareve Nacionalne i sveučilišne knjižnice ili Biškupićeva Muzeja suvremene umjetnosti. Njegovo otvorenje u ljeto je 2014. doista izazvalo kolektivnu ekstazu. Ljudi su tih kolovoških dana oko Velike Gospe prvi put osjetili što znače državna samostalnost, ulazak u Europsku Uniju, prelazak iz socijalizma u kapitalizam, te izlazak iz sivila planirane u se zatvorene i autarkične privrede. Tek tad im se, nevoljnicima našim, učinilo da su se zatekli pred šarenim izlogom svijeta. Ono po što se nekad putovalo u Graz i Trst, sada im je pod nosom, u prelijepoj limenoj hali u bojama švedske zastave.

Volio sam ići u Ikeu, tamo u blizini logora za ilegalne migrante i ljude bez papira, pa zagledati kupce po parkiralištu i u trgovini, prisluškivati što govore, razvrstavati ih po naglascima, a zatim odlaziti u onaj gipsani gradić s autletima, lucidno zamišljen kao šoping centar u obliku Dubrovnika. Pratio sam mlade parove s djetetom u kolicima u obilasku svojih budućih polica, krevetaca, madraca, upijao sam njihove brige, čežnje i prva emocionalna odbijanja - većina razvoda brakova začeta je u Ikei ili u nekom drugom velikom dućanu - pa bih prelazio na one starije, na tu vremešnu djecu socijalizma, i svjedočio njihovom odistinskom žalu što se nisu rodili malo kasnije, pa da umjesto u sudjelovanju na omladinskim radnim akcijama, na izgradnji savskoga nasipa, željezničkih pruga i puteva, svoju životu inicijaciju dožive na otvorenju Ikee. Ali još su mi zanimljiviji bili, a to su i danas, moji zemljaci i sunarodnici koji dolaze preko granice, iz Bosne i Hercegovine, da tu u zagrebačkoj Ikei kupuju snove o idili doma i kućnoga praga na isti način i s jednakom melankolijom u očima kakvu su Zagrepčani imali dok su u Ikeu putovali čak u Graz. I kao što se Zagrepčanima činilo da će komunizam doći, ili da će hrvatski raj na zemlji biti ostvaren kada se u Zagrebu otvori Ikea, tako ti ljudi, moji Bosanci i Krajišnici, vjeruju da će neki njihov raj, kako ga god oni zvali, biti ostvaren kada se Ikea otvori u Bihaću, Banjoj Luci, Doboju…

Čini mi se da nitko od njih nije primjećivao ono što je meni odmah bilo očigledno: zagrebačka Ikea naprosto nije bila ravna onoj austrijskoj, kao što nijedan hrvatski dućan sa zapadnim brendom iznad izloga nije ravan istom takvom dućanu u Austriji ili drugdje u Europi. Ako su u Ikei posvuda iste police, isti trosjedi, isti prelijepi metalno-stakleni ormarići, koji imitiraju namještaj iz medicinskih ambulanti u pedesetim i šezdesetim, u Zagrebu, ipak, otpočetka nedostaje onaj jedan najljepši trosjed, ona jedna polica i jedan ormarić. Zbog nečega njih nema. Oni čine tu razliku, koja nam se čini neobjašnjivom, između naše i njihove Ikee. Nema to veze s ponudom i potražnjom, i mi bismo isti onaj najljepši trosjed kao Austrijanci, Nijemci i Šveđani. Ali, iz nekog razloga, nije nam suđen ako ga ne kupimo u inozemstvu i ne dovučemo kući, na isti način kao što smo to mogli učiniti 1978, 1988. ili 1998. godine.

A onda dođe kriza, nastupi epidemija, poremećaj u prometu, ekonomska kriza, a onda se prepune Ikeini magacini, i najednom nova roba prestaje da dolazi. Dora Koretić pametna je novinarka, a vjerojatno i pametna kućanica - kao što ni sam nisam loš kućanik - ironična je u svom članku, jer dobro zna da joj u Ikei neće reći istinu, nego će lagati, kao što će i u svakom drugom internacionalnom dućanu lagati, tvrdeći da su neki globalni poremećaji doveli do akutnog poremećaja u snabdijevanju, koji će ubrzo biti otklonjen. Njihov posao je, naime, da stvaraju privid kako Ikea u Zagrebu jest ista ona Ikea na Zapadu. A nije, niti će ikada biti. Ili barem to neće biti dok god ovaj dućan doživljavamo kao metafizičko gnijezdo i rodilište našega živog hrvatstva, bosanstva, srpstva… Tek ako nam jednoga dalekog dana Ikea postane kontejner za prodaju lošeg i jednosezonskog domaćeg namještaja u Kozari boku, tada će se, posve logično, u Ikei potruditi da zagrebački dućan dostave i onaj najljepši trosjed.

Ali odmaknimo se od Ikee. Volim ručne satove. Ali ne toliko da bih na njih trošio posljednju kunu. Volim ih gledati, pa možda jednom neki i kupim. Upravo to i jest model dostojanstvenog potrošačkog društva, onog sa zelene tržnice: predmeti su da se gledaju, pa tek zatim da se možda i kupe. Tako sam nedavno na internetu osmotrio zanimljiv Longinesov sat, model Heritage Military 1938. Na tržištu bio je već prije dvije godine, ali bi se moglo reći da je - svjež model. Ako imate dućan nad čijim izlogom piše Longines, očekivano je da ćete u njemu imati i ovaj sat, bez obzira na to nalazi li vam se dućan u Kigaliju, Ašhabadu i Zagrebu, ili u Trstu, Beču i Berlinu. No, u koji god da sam zagrebački dućan ušao, nad čijim izlogom piše Longines, s odistinskim su me čuđenjem, a pomalo možda i prezirom, gledali kad bih im spomenuo Heritage Military 1938. Prezir se možda ticao činjenice što o modelu nisu imali pojma, ali možda i činjenice što bih ja tu nešto gledao. Dućani sa zapadnim brendovima na Istoku vjerojatno nisu za gledanje, nego su za kupovanje. A kupuje se samo ono čega je previše u skladištima. Ono čega je u skladištu malo, to na Istok ne stiže. U dućanima sa zapadnim brendovima prodaje se samo ono što je za istočne ljude. A Heritage Military 1938. nekako je odveć distingviran za divljaka s Istoka. Kao i onaj najbolji trosjed koji nikad ne stiže u Ikeu.

Osim zakona ponude i potražnje u svemu tome postoji i zakon kulturološkog prijezira prema čovjeku s europskog istoka. Zašto su, pita se Dora Koretić u Jutarnjem listu, nepregledni prostori Ikee tamo kod zagrebačkog logora za ilegalne migrante tako prazni? Možda zato što su namjerili zatvoriti dućan, pretpostavlja ironično novinarka. Naravno da nije zato. Ikea je prazna zato što još uvijek nije prodan višak stare robe, nisu ispražnjena skladišta, čovjeku s Istoka nije podvaljeno ono što mu ne treba. Tek kad čovjek s Istoka pristane na prevaru, tek tada će se trgovac sa Zapada smilovati i napuniti i njegove police relativno novom robom. Možda će tada noći i onaj Longinesov sat. Ali prije toga bi trebalo pokupovati sve one ružne i tako maskuline, tako mužjačne posrebrene i pozlaćene ure, koje ljude pretvaraju u fudbalere, učitelje skijanja, kontroverzne poduzetnike.

Autarkično socijalističko gospodarstvo u Jugoslaviji je proizvodilo iluziju Zapada. Svega smo imali, ali nismo imali zapadne brendove. Ili je tih brendova bilo malo. Svega smo imali, ali sve je bilo za nijansu lošije dizajnirano i malo lošije izrađeno. S propašću komunizma i provalom Zapada u naše domove i domovine dogodilo se to da smo na mah povjerovali kako je sloboda došla s brendovima. Jer doista, najednom je bilo svega! I trebat će nam desetljeća da počnemo primjećivati da je opet sve za nijansu lošije dizajnirano i da je malo lošije izrađeno. Istina, brend je autentičan, pravi. Ali nutela nije prava. Deterdženti ne peru onako kako peru isti takvi deterdženti kupljeni u Trstu i Grazu. A o muškim ručnim satovima kada je riječ, tu možete računati samo na fudbalerske modele. I na modele istočnih obiteljskih zlostavljača. Takvim nas, naime, vide. A onakvim kakvim nas vide, takve će nas doživjeti i kao kupce. S njihove tačke gledišta, mi smo ista ona neslobodna stoka kakvom su nas vidjeli u vrijeme socijalizma. Nije se promijenilo ništa, osim što oni sad mogu svoje brendove vješati iznad naših izloga, pa nam prodavati lošiji dio svoje robe. Računaju da je to bolje od onoga što smo imali u socijalizmu. Ali nije li od socijalizma prošlo već trideset godina? Jest, ali to nije važno ako u tih trideset godina nismo učinili ništa da se pred samima sobom pokažemo bolji od onih koji smo nekada bili. Vrijeme, naime, stoji ako se čovjek ne kreće. A ima tu i još nešto: Marles namještaj, Šavrić, virovitički Tvin iz šezdesetih, za koji je dizajnirao Bernardo Bernardi, pa kamnički Stol, za koji je radio Niko Kralj, neusporedivi su s Ikeom. Jugoslavensko socijalističko sivilo i nesolidnost domaćih proizvoda bili su u neprestanom i paradoksalnom nesuglasju s relativno jeftinim remek-djelima modernog dizajna i visokokvalitetne proizvodnje. S kapitalizmom došlo je šarenilo, jugoslavensku (i hrvatsku) trobojku zamijenila je švedska dvobojka, i ništa više nije paradoksalno. Katkad se učini da ničeg nema u trgovinama, ali je brendova mnogo.