Prostore na kojima živi neki zavađen svijet, koji je u jeziku savršeno dobro razumije, posljednjih je tjedana protresla prilično odvratna pravosudno-pedofilska afera s jednim sarajevskim glumcem u glavnoj ulozi. I kako to već biva s ovom vrstom skandala, sve se dogodilo poodavno: lik je nakon procesa pred sudom osuđen, a kako je presuda bila od godine dana, imao je pravo novcem otkupiti sve zatvorske dane, što je i učinio, te se iselio iz Bosne i Hercegovine. Ono što se imalo dogoditi, dogodilo se krajnje diskretno po njega. Postoji, naravno, dobar razlog zašto u pedofilskim skandalima često tako biva: nemoguće je zaštititi žrtve, ako u određenom smislu zaštićen nije i počinitelj.

Ali onda su se žrtve, danas već odrasli muškarci, počele javljati, te svoj jad i stradanje činiti javnim. To je osjetljiv trenutak, u kojemu bi društvo trebalo pokazati zrelost i ozbiljnost, ali to se u pravilu nikad ne dogodi. U kampanji sveopće stvarne ili tobožnje zgroženosti najmanje će na kraju biti riječi o počinjenom zlodjelu, o ugrožavanju tuđeg, pa još djetinjeg tjelesnog i emocionalnog integriteta, o sućuti i o prihvaćanju onih koji su povrijeđeni… Ono o čemu će se po sarajevskim žutim i patriotskim portalima, te po društvenim mrežama govoriti bit će: političko opredjeljenje počinitelja! Najprije će agitatori SDA tvrditi da je rečeni iz Naše stranke pa iz SDP-a, nakon čega će suprotna strana otkriti da mu je otac devedesetih bio visoki dužnosnik SDA u Crnoj Gori. I tu smo već kod još jednog elementa priče: premda je tip Sarajlija, u Sarajevu je studirao, tamo je napravio glumačku karijeru i postao neka vrsta epizodističke zvijezde, premda pripada većinskom narodu u tom gradu, kada ga treba diskvalificirati, on je iz druge zemlje, on je Sandžaklija i Crnogorac. Oni, pak, koji su u cijeloj stvari malo suvremeniji i mondeniji, kreću s kanceliranjem predstava, serija, filmova u kojima je rečeni sudjelovao, što postaje problem, jer je sudjelovao, često rubno i marginalno, u svemu i svačemu, pa tako i u općepopularnoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”… Jedno se zlodjelo, ili niz zlodjela koje čine jedan bijedan i nevoljan čovjekov život, koristi za sve i svašta, uglavnom za niz usputnih obračuna, koji s meritumom nemaju nikakve veze. U tom golemom kolektivnom zgražavanju nad čovjekovim nedjelima ne samo da nema nikakvog stvarnog sadržaja iz kojega bi onda proizašla empatija prema žrtvama i neki zdraviji odnos prema društvenom problemu koji iz ovoga nastaje, nego je to kolektivno zgražanje sjajan poticaj za kojekakve sporedne i svakodnevne omraze. Tako se to ovih dana zbiva u Sarajevu i u Bosni, i na slučaju jednoga sarajevskog glumca, a tako to jest i kada zlo iz svijeta slavnih poteče u Beogradu ili Zagrebu. Razlika je samo u akterima svakodnevice. Može biti riječ o seksualnom zlostavljanju, obiteljskom ili partnerskom nasilju, ili nekom od konvencionalnijih oblika kriminalnog zla, ali reakcije su, kada je o svijetu slavnih riječ, uvijek iste.

Ono što će svaki put biti izrečeno, pa tako i sad, jest da je počinitelj pred sudom prošao bolje nego da je obični, anonimni građanin. I drugo, da ga se trajno treba onemogućiti u bavljenju poslom koji ga je učinio slavnim. U slučaju sarajevskog glumca, koji se odmah po presudi vratio u rodni Sandžak, to znači da mu se nikad više ne dopusti da se bavi filmom i kazalištem. Ali i to da se više ni na jednoj televiziji ne prikazuju serije ili filmovi u kojima je igrao. Zašto bi, recimo, strojarski inženjer, apotekar ili odvjetnik nakon odsluženja kazne za neko zlodjelo bio - u slučaju da nema drugih sudskih zapreka - slobodan da se nastavi baviti svojim poslom, a glumac, redatelj, pjevač, pisac ili novinar treba biti ostracizmu podvrgnut i mimo sudske presude? Jedni će reći: zbog primjera drugima, iz odgojnih razloga! I još će reći: da žrtve ne budu retraumatizirane dok ga budu gledale na televiziji, u kinu, u novinama, itd. Ali zar to ne znači da onda nismo jednaki pred sudom? Pogotovu što nijedna od pobrojanih profesija, pa tako ni glumačka, nije od onih u kojima potencijalne žrtve s osobitim povjerenjem i emocionalnom izloženošću prilaze potencijalnim zločincima. Biti glumac, redatelj, pjevač, pisac ili novinar nije isto što i biti, recimo, svećenik, pedijatar, učitelj…

Založite li se za to da osuđeni pedofil, obiteljski zlostavljač, seksualni nasilnik ili ubojica po odsluženju kazne ima pravo baviti se svojim glumačkim, redateljskim, glazbenim, književnim ili novinarskim poslom, vjerojatno ćete se na ovaj ili onaj način naći u nezgodi da vas suoptuže skupa s njim, ili će vas barem optužiti za manjak suosjećanja sa žrtvama. Podrazumijeva li, međutim, suosjećanje sa žrtvama odsustvo svakog suosjećanja s počiniteljem? Ako podrazumijeva, ne bismo li se onda trebali založiti za povratak smrtne kazne? I to naročito za ona zlodjela, kakvo je seksualno napastovanje djece i maloljetnika, za kakvo je osuđen sarajevski glumac, s čijim nam se počiniteljima najteže osobno identificirati. Ako smo u životu pročitali barem “Zločin i kaznu”, ili ako smo pogledali poneki dobar film, ako na kraju krajeva imamo mašte, lako ćemo naći mjesto prepoznavanja i identifikacije s ubojicama i razbojnicima, ali zar ćemo se usuditi da u sebi tražimo mjesto prepoznavanja s homoseksualnim pedofilom, kakav je osuđeni sarajevski glumac? Pa zašto onda za njega i za tolike druge ne bismo zatražili smrtnu kaznu? Ne možemo živjeti među onima s kojima se ne možemo poistovjetiti. (Ne govorimo o identifikaciji sa zlodjelom, nego o identifikaciji s počiniteljem…) Ako je već tako, humanije je osuditi ga na smrt, nego ga doživotno isključiti iz života, zabranjujući mu da radi svoj posao.

Taj sarajevski glumac seksualno je napastovao dječake i priredio im nešto od čega se pokušavaju oporaviti kao odrasli ljudi. Na ovom svijetu doista ne postoji nitko tko će se identificirati s njegovim zlodjelima i tko će u njemu vidjeti junaka. U tome se svaki porodični zlostavljač, nasilnik opće prakse, silovatelj i seksualni napasnik i pedofil, a naročito homoseksualni pedofil, razlikuje od ratnog zločinca. U našim krajevima nije bilo nijednog osuđenog ili neosuđenog ratnog zločinca koji za značajan dio svojih sunarodnika, ili barem sugrađana i suseljana, ne bi bio junak, čija će djela braniti do posljednje kapi vlastite pljuvačke, te se pritom u Boga zaklinjati. Nema tog oblika nasilja, uključujući silovanje i pedofiliju, koje ne bismo bili u stanju opravdati, samo ukoliko je počinjeno u obrani naroda i u borbi protiv neprijatelja. Pritom, naši ratni zločinci žrtve broje u desetinama, stotinama ili tisućama žrtava, dok počinitelji mirnodopskih zlodjela svoje žrtve uglavnom poimence znaju. Zašto se identificiramo s djelima pedofila, silovatelja i ubojica, ako su svoja djela počinili u ime domovine? Jesmo li bolesni kad to činimo?

Mi živimo jedni s drugima i ne samo da nismo nedužni pred zlom koje je počinjeno u ime naroda kojem pripadamo, nego nismo savršeno nedužni ni u odnosu na notorna zlodjela ljudi među kojima živimo. Pa kako smo odgovorni za žrtve tog glumca kojeg smo godinama ili već desetinama godina gledali u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, tako smo na neki drukčiji način odgovorni i za njega. Ta odgovornost ne podrazumijeva tek zgađenost i zgroženost nad njegovom bešćutnošću, nego podrazumijeva i način na koji ćemo nastaviti živjeti pored njega nakon što istekne sudska presuda.

Zašto je ovo važno? Zato što drukčije ne može. Smrtna kazna između ostaloga i jest postojala zato što društvo nije znalo kako bi nastavilo živjeti s počiniteljima djela koja su nadilazila kolektivnu imaginaciju. Samo ono što se da zamisliti, to se da i oprostiti. Što je mašta oskudnija, to je više onog što je za smrtnu osudu. Lako je i lasno identificirati se sa žrtvama i pokazivati razumijevanje za njihovu patnju, ali društveno korisno je razumjeti i u sebi prepoznati ono čime su bili vođeni počinitelji zlodjela. Samo ovo drugo možda će osujetiti ponavljanje zlodjela.