Tu je upečatljivu i često viđanu sliku snimio novinski fotograf Damjan Tadić. Na njoj Milan Bandić, zaobilazeći lokve, korača kaljavom, neasfaltiranom stazom Kozari boka. U jeftinom odijelu i s namrtvo razgaženim cipelama, on upravo osvaja Zagreb, i započinje dugu personalnu vladavinu, za koje će se promijeniti sve. Prvi je ljevičarski, socijaldemokratski gradonačelnik Zagreba, kojemu ništa nije sklono, ni gnjevni ratni veterani koji su pod kontrolom desnice, ni Crkva koja kontrolira tu desnicu, ali ni još uvijek živi ostaci liberalnog i naobraženog (ponekad i uobraženog) zagrebačkog građanstva. On je, međutim, usprkos svima i svemu svoj pohod započeo onako kako se to iz perspektive tradicionalne desnice i čini jednako ispravnim: od najsiromašnijih predgrađa, u kojima stanuju ljudi koji zapravo i nemaju prava glasa jer još uvijek nisu legalizirani kao građani, te od marginalaca i autsajdera svih vrsta, Roma, Srba, udbaša koje je Služba odbacila, intelektualaca, glumaca, te socijalnih slučajeva i sveudiljno nesnađenih. Stoga, i zbog svega što će uslijediti, ta fotografija Damjana Tadića, snimljena na samom početku novog tisućljeća, predstavlja posljednju sliku hrvatske ljevice. Nakon nje, sve je bilo duplo golo ili puko sponzorirano preseravanje.

Na kraju, cjelokupna sudbina Bandićeva, uključujući i njegov kraj, savršena je alegorija povijesnog puta hrvatske, a možda i europske ljevice. Godinama poslije Tadićeve fotografije zbližit će se sa svim prirodnim neprijateljima onoga što je prethodno predstavljao, postat će glavni junak uličarske desnice, miljenik najcrnjih među biskupima, ortak pa kapo onih najgorih unutar hrvatske i ex-jugoslavenske mafije. Kako nikada nisam bio Bandićev klijent, a ni adorant, mogao sam i u to vrijeme održati stanovitu simpatiju za njega. Za mene, ipak, on je bio književni lik.

U pretposljednjoj godini svoga života i vladavine - koji kraju dolazi jednom čudesnom, karnevalesknom smrću, kada su se u vaginopokloničkom ushitu sastale velika i mala povijest; smrt kao da ju je pisao Mirko Kovač - u toj pretposljednjoj godini, Milan Bandić uveo je naplaćivanje parkiranja u Središću. Čim se to dogodilo, u susjednom Zapruđu, jednom od najstarijih novozagrebačkih kvartova koje, što zbog Jakuševca, što zbog goleme kasarne u prvom susjedstvu, predstavlja kraj grada, postalo je nemoguće naći mjesta za parkiranje. Dogodilo se to u jednom jedinom tjednu: život zapruđskih vozača se stubokom izmijenio. Do tada, naime, taj mirni i dobrim dijelom umirovljenički kvart, u koji se imućni ne naseljavaju, jer nema luksuznih ni novih građevina (s izuzetkom novonastalog POS-ovog Sing Singa, koji nije važan za ovu priču), biva preplavljen automobilima koji se više ne mogu slobodno parkirati u Središću, te uskoro i onima iz drugih dijelova Novog Zagreba gdje se postupno uvodila naplata parkiranja, uz objašnjenje da se time stanovnicima podiže kvaliteta života. Osim vozila koja nemaju povlaštenu kartu, tako su u naš kvart, na povremeni ili trajni boravak, stigli brojni neregistrirani i karambolirani auti, auti na prodaju, novi auti daruvarskih registracija, po nekoliko njih, s jednaka dva slova na kraju tablice, po čemu zaključujemo da su ti auti međusobno rođaci; pa stari kombiji i karavani naših dragih profesionalnih skupljača boca, kamiončići i kediji privatnih tvrtki, na čijim vratima ispisane su adrese udaljenih novozagrebačkih naselja. A uza sve to, radnim danima u naše naselje stižu ljudi iz okolice grada ili izdaleka, koji znaju da je u Zapruđu besplatno parkiranje, pa tu, katkad baš ispred našeg Jelinekova tornja, ostavljaju svoje aute i veselo odlaze na obližnji tramvaj ili autobus, koji će ih odvesti u grad. Oni su tako ljubazni, a mi ih gledamo s mržnjom, za nešto za što oni, istina, nimalo nisu krivi.

I ne zna se u koje je doba godine najgore. Za lijepih zagrebačkih jeseni i proljeća, kad se pola grada preseli na Bundek, pa kako se više ne mogu parkirati na onom dijelu Ulice Damira Tomljanovića Gavrana, koji je uz Središće, svi se stušte na besplatni dio uz Zapruđe, a nakon što ga sasvim ispune, eto ti ih, parkiraju se i po požarnim prilazima naših nebodera, ili je gore zimi, kada se prostor za parkiranje prirodno reducira, a u naš kvart na zimovanje iz nepoznatih razloga stižu brojna dostavna vozila i limuzine, da se s mjesta ne pomjere sve do proljeća. Najlakše je, priznajem, ljeti, jer to je doba kad većina svijeta ode na svoja mora, pa je Zapruđe nakratko opet kakvo je nekad bilo. Sve do upisa u školu, i sve do rujanskih ida, kad parkirane brižne majke, očeve i tetke milih nam školaraca iz osnovne škole u prvom susjedstvu ne nalazimo još samo u svojim dnevnim boravcima i hodnicima. Inače su posvuda, i da čovjek nije priseban i razložan, da ne pomisli da i njima nije lako i da ne znaju gdje bi u Zapruđu parkirali, poslao bi ih sve u vražju mater.

Sve se ovo, naravno, događa u godinama možemaških gradskih vlasti. Te cure i dečki možda malo sporije misle, pa im je, možda, trebalo malo duže dok stignu do problema parkinga u gradu. Ali kada su do njega došli, započeli su suprotnim putem od Bandićevog: od središta grada, gdje valjda i jest središte njihova imaginarnog Zagreba. Jer oni su, za razliku od Milana, uglavnom zagrebačke cure i dečki, čak i ako se formalno tu nisu rodili. Istovremeno, njihov pogled na stvari je u suštini desno-elitistički, premda je po vanjskim manifestacijama biciklistički, ekološki, feministički, alternativan, emancipatoran… Ali njih naprosto zanima što je i kako je u Centru, premda ih nije briga što je i kako je u HNK. Oni su za izvaninstitucionalnu kulturu jer je to cool, a HNK je uncool.

Od dolaska na vlast skupine Možemo! kvaliteta života u Zapruđu dramatično se pogoršala. Najprije su se oko nas namnožili kontejneri, koje tjednima nitko nije praznio. Onda nas je sustigao smrad s Jakuševca. Onda nam jedno pola godine nisu kosili travu. Srećom, naše je naselje savršeno urbanizirano, građevine u kojima živimo su dobro dizajnirane i solidno sagrađene. Premda u pedesetak, skoro i šezdeset godina otkako su podignute društvena zajednica u njih ništa nije uložila, ni u njih ni u okolnu infrastrukturu, sve izgleda jako dobro, i sve jest jako dobro, osim što su gradske vlasti učinile sve što je u njihovoj moći da tako ne bude.

Baveći se parkiranjem u središtu grada gradonačelnik Tomislav Tomašević i skupina Možemo!, pod kojom je i Zagrebparking, uvela je kvartovsko parkiranje u centru, te je u još nekim dijelovima Novog Zagreba uvela naplatu parkiranja. Na molbe i potpise građana iz Zapruđa su se oglušili, iz čega se može zaključiti da je ovom kvartu namijenjena sudbina slobodnog javnog parkirališta onih koji pristižu u Zagreb i kojima je parkiranje po zatvorenim javnim garažama skupo, kao i radnicima iz okoline, koji u grad dolaze u svojim autima. Zapruđe time, i ne samo time, postaje žrtvovana gradska periferija, bezvrijedna u svakom pogledu, postaje predgrađe Jakuševca, odbačeni i žrtvovani kvart, gdje po potrebi možemo odložiti svoje četverokotačno smeće.

Kad god ne uspijem auto parkirati u onom kratkom intervalu u kojem su već otišli jedni, a nisu se stigli parkirati drugi, koji pada u različita doba dana, s obzirom na to u kojem smo danu unutar tjedna, ili kad god se po nevolji vratim kući navečer, kad su sva parkirna mjesta u Zapruđu i oko njega zauzeta, dok po nekoliko puta kružim po naselju i oko njega, u sebi pripovijedam istu priču, na koncu koje svaki put slijedi ista slasna šamarčina Tomislavu Tomaševiću. I onda su mi ruke neprestano umrljane i ljepljive od senfa.

U demokraciji, kakva god ona bila, građanin se protiv loših politika ne bori na izborima, nego se protiv njih bori svakodnevno. To je moguće jedino tako, jer trabunjanje o izborima kao o prazniku demokracije prikriva suštinu njezina nefunkcioniranja. Smjenjujući jedne da bismo, ukoliko nas je baš mnogo, postavili druge, ne postižemo ništa ukoliko su i jedni, i drugi savršeno neosjetljivi na demokratsku svakodnevicu. Da nisu bili previše zadrti, i da su imali televiziju i društvene mreže, i Staljin i Hitler mogli su si dopustiti po jedan praznik demokracije svake četiri ili pet godina. Činjenica da mi u Zapruđu ne možemo ispred svojih zgrada parkirati svoje aute, a to smo mogli prije nego što je započela naplata parkiranja u Središću, pitanje je jedne loše politike. Činjenica da je vlast skupine Možemo! gluha ko top na naše pokušaje da to promijenimo, pitanje je druge loše politike. Tomislavu Tomaševiću možda ne znači mnogo što u Zapruđu nitko tko ima položen vozački ispit neće na sljedećim izborima za njega glasati, jer on računa na one koji voze bicikl, ali nema gore i pogubnije politike od one koja ne želi znati kako je drugima. Prema tim drugima je, recimo, koračao Milan Bandić na onoj slici Damjana Tadića. I zato je vladao tako dugo.