Ne bih vas s tim inače gnjavio, ali možda bi vam moglo biti interesantno kako sam prošle nedjelje glasao ili glasovao. Ne za koga sam glasao, to je dosadno i pomalo vulgarno, nego baš kako sam glasao. Slušajte, poučno je: nekoliko dana bili smo u Beogradu, da se odmorimo od sebe, da vidimo prijatelje i prošetamo po knjižarama, da osjetimo dašak postvakcinalne turističke normalnosti. I naravno, odlučili smo vraćati se u nedjelju, na dan izbora. Nije Beograd preko svijeta, stići ćemo.

Nismo, međutim, računali da je šef civilnog stožera, ministar unutarnjih poslova i svršeni profesor opštenarodne odbrane i društvene samozaštite Davor Božinović za taj dan propisao suludu odluku, prema kojoj se ukidaju epidemiološke mjere na granicama, e da bi hadezeovi birači iz susjedstva, koji imaju stalna boravišta u Hrvatskoj, mogli neometano glasati za svoju stranku. Što je smisao takvog postupka, osim ugrožavanja zdravlja građana (ako vjerujemo u smisao epidemioloških mjera u danima mimo izbornoga dana)? Formalno: pomaganje građanima u ostvarivanju njihovih glasačkih prava. Suštinski: nadograđivanje HDZ-ovih rezultata na izborima. Na kraju, granicu je, da bi glasalo, navodno prešlo samo osamstotinjak ljudi, što je savršeno beznačajan i birački neutjecajan broj.

Kakvi su stvarni, životni učinci ovoga nerazumnog postupka Božinovića i drugova? Potpomaganje iritantnog šovinizma prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, koji je, kao i svaki drugi naš šovinizam imbecilan i bez racionalnog pokrića, ali je naročito živ i prisutan među tobožnjim ljevičarima, liberalnim građanstvom i srodnom čeljadi, koja se inače hvali svojim europejstvom i svjetonazorskom uljuđenošću. Ali kao kakav diktatorčić u romanima južnoameričkog magijskog realizma, ili kao profesor opštenarodne odbrane iz viceva o profesorima opštenarodne odbrane, Božinović je, ne vodeći računa o kontekstu, izazvao i neke nove, još gore i pogubnije posljedice. Te je potpomogao svojom odlukom još jedan, jednako iritantan i imbecilan šovinizam: onaj prema muslimanima.

***

Prošloga tjedna je, naime, bio ramazanski Bajram, pa je nezanemariv broj ljudi podrijetlom s Balkana, naseljenih na Zapadu, uzeo godišnji odmor da blagdane provede u zavičaju. I onda su svi oni u isto vrijeme, u nedjelju, kada se Hrvatska proglasila slobodnom epidemiološkom zonom, ili zonom poludjelih i korumpiranih epidemiologa koji podržavaju ovakve odluke, nagrnuli preko granice, da se bez ikakvih testova na covid-19 dokopaju Europske Unije.

Od ranoga jutra na Bajakovu se, na ulaz u Hrvatsku, čekalo u pet, pa čak i šest kolona, najmanje dva sata. Gužva na autocesti je, već po izlasku iz Beograda, bila veća nego u špici turističke sezone, ili nakon božićnih i uskršnjih blagdana. I bilo je prilično izvjesno da nećemo stići u Zagreb do sedam navečer, kada se zatvaraju biračka mjesta. Naravno, mogli smo krenuti i u subotu. A mogli smo se i u nedjelju ranom zorom zaputiti prema Hrvatskoj. Ali da bismo tako postupili, morali bismo prethodno imati na umu da će se dogoditi nešto nepredvidivo, izvanredno, nenormalno. A čovjek ne može živjeti u situaciji stalne nenormalnosti. Čovjek ne može živjeti kao da mu životom upravljaju profesori opštenarodne odbrane, koji imaju tu profesionalnu deformaciju da stvarnost bez prestanka pretvaraju u vježbu Ništa nas ne smije iznenaditi. Dakle, u Zagreb smo krenuli oko podne. Da se vozimo na seoskim taljigama, morali bismo stići do pet. Osim ako nam usred svibnja, jedne po svijet sasvim obične nedjelje, ne prirede karneval na granici.

S autoputa smo skrenuli prema Šidu, računajući da putujući balkanski svijet ne zna ono što mi znamo, kao i da na granici prema Tovarniku neće biti previše kamiona, te da će srpski i hrvatski graničari biti kooperativni, ljubazni i marljivi. Golem je bio naš optimizam, mnoga su se očekivanja morala ispuniti da bismo ostvarili svoje demokratske ambicije, ali golem je bio i naš očaj. I začudo, sve se sretno posložilo. Tovarnik smo, Matoševo drago mjesto, sretno prošli, graničari su savršeno radili, a onda smo mudro otkazali poslušnost Mazdinom elektroničkom vođi puta, i umjesto da krenemo prema odvojku za Osijek, okrenuli smo lokalnim srijemskim cestama prema čuvenom Lipovcu. Time smo uštedjeli upravo ono vrijeme koje bi nam na kraju nedostajalo za ostvarenje naših biračkih prava i ambicija. Nakon što smo se dokopali Lipovca i autoputa, sve je dalje išlo sretno. Naravno, nismo žurili više nego što je normalno. Život je mnogo važniji od izlaska na izbore. Demokracija ima smisla samo ako se ne gine pri ostvarivanju demokratskih procedura. Ginuti ima smisla samo za uspostavljanje tih procedura. Ali srećom, do toga nismo došli.

***

Prošlo je šest kada smo ušli u osnovnu školu u kojoj uvijek glasamo. Ispred nas se protegao red, kakvoga nije bilo niti na jednim izborima u proteklih osamnaest godina otkako na istom ovom mjestu izlazim na izbore. Sve neki vrlo mlad svijet. Umirovljenici valjda glasaju ujutro. Ali ovako mlade ljude nisam na ovom mjestu još sretao. Prepoznajemo se pod maskama - čudno da ih Božinović nije za dan izbora ukinuo: neće virus na birača - mi već vremešni, a oni dojučerašnja djeca. Nekih se sjećam iz nebodera dok su bili ovolišni. Što se to dogodilo da oni glasaju? Za koga glasaju?

Potencijal neke političke snage upravo je proporcionalan sposobnosti njezinih protagonista da kontroliraju energiju razočaranja vlastitih birača. HDZ tu je energiju oduvijek dobro kontrolirao. U tome je u kritičnim trenucima mogao računati na podršku Crkve u Hrvata. I nije se libio protudemokratskog manipuliranja masama, pomoću šovinizma, zastrašivanja, upotrebe nasilja (Šatoraška kampanja bila je upotreba nasilja u predizborne svrhe.) SDP je bio savršeno nesposoban da kontrolira razočaranje svojih birača. Računali su samo na to da su velikom broju ljudi, bez obzira na to što su ih toliko puta razočarali, uvijek to famozno “manje zlo”. Zanima me kako će Tomaševićeva koalicija kontrolirati razočaranja onih mladih ljudi koji su oko mene stajali u redu da glasaju. 

Drago mi je zbog te djece što sam stigao na izbore. Inače ne bih znao što se u nedjelju dogodilo u Zagrebu.