Premda dobar dio godine proživim pri vrhu jednoga od onih Jelinekovih tornjeva u Zapruđu, jedva da sam u ovih dvadesetak godina dva-tri puta prošetao do Hrelića. Čudno je to, jer volim ovakva mjesta, vašarišta, buvlje pijace, trgovine na otvorenom, te ad hoc stvorene prostore ljudske društvenosti i nekoga prvobitnog, anarhičnog poduzetništva, gdje svaka stvar košta upravo onoliko koliko doista vrijedi. Sve što se tu prodaje istodobno ima status muzejskog eksponata i smeća, i sve kao da je zaostalo za nekim anonimnim, već poništenim životom. To je, zapravo, razlog zbog kojeg tako rijetko odlazim na Hrelić: tu kao da se prodaju predmeti koji su iznešeni iz domova pokojnika. Živi koji tim predmetima trguju vlasnike nisu poznavali. Ali se drže jednoga važnog principa: ništa ne bacaju, pokušavaju prodati baš sve, od posljednjih za života nošenih prljavih gaća i potkošulje do zahrđalog, odavno pokvarenog hidrofora i neispravne utičnice za peglu. Kupcima je prepušteno da proberu što je od tih predmeta vrijedno još jednog života.

Ove nedjelje smo se, ipak, nakanili ići na Hrelić. Ona je išla iz nekih svojih razloga, možda je nešto tamo tražila, pa mi nije htjela reći. A ja sam išao zato što me sav taj svijet, te stvari koje pokušavaju prodati, i ta smrt koja iza svega stoji, to veliko ljudsko groblje koje postoji ispod Hrelića, podsjeća na “Selidbu”. Istina, tu knjigu sam već napisao i objavio, ali zanimljivo je kako na jednom pojedinačnom slučaju kojim se u njoj bavim, na slučaju iščezlih mojih porodica Stubler i Rejc, izrasta cijela jedna civilizacija. Ja sam napisao roman o selidbi, o odlasku i o stvarnom i metaforičnom čišćenju ljudi, naroda i stvari koje za mrtvima ostaju, a Hrelić je živi leksikon, živa enciklopedija selidbe. Kada bih u Hrelić zaronio, ničim se drugim više ne bih bavio. Tu je posla i materijala ne samo za jednog pisca, nego za cijelu jednu nacionalnu književnost, za brigadu spisateljica i pisaca, koji s Hrelića ne bi izbivali do kraja života, pa svejedno ga ne bi uspjeli u punini njegovoj obuhvatiti. Hrvatska je mala zemlja, beznačajne kulture i književnosti - to je, sasvim sigurno, i razlog što upravo u Hrvatskoj novine tako uspješno odumiru, dok drugdje i dalje prisutno žive - ništa u Hrvatskoj, osim možda pojedinih ljudskih sudbina, nije vrijedno pažnje. Niti je tu upečatljivih gradova, niti je antičkih iskopina, niti je ostataka židovskih geta, niti je ikakve kulturne ili književne tradicije. Osim na Hreliću. Hrelić je groblje ljudi i epoha. Metafizika u najmaterijalnijem mogućem obliku.

Hrelić počinje doslovce na tek kojih stotinjak koraka od ulaza u moj neboder. Već ispod Mosta mladosti, i na odmorištima stuba koje se penju na most, prvi su trgovci i trgovkinje. Najloni prostrti po prašini, uz armirano betonske stupove, zapišane generacijama zapruđskih pasa i mačaka, nogometni dresovi i majice nanizani po rukohvatima stubišta, i neke žene, neki muškarci koji pokušavaju trgovati. Među stvarima na prostrtom najlonu prepoznajem tipsku kvaku s unutrašnjih vrata našega stana. Netko je, tu u Zapruđu, skinuo kvaku s vrata u svom stanu i iznio je na prodaju. Ili je iz nekoga čudnog obnoviteljskog razloga mijenjao kvake u stanu, pa je one stare odlučio prodati. Privlači me ta kvaka, ali je, naravno, ne kupujem. Ovi su neboderi građeni 1968. i 1969. Kvaka je, dakle, služila punih pola stoljeća. Koliko je na njoj i oko nje priča? O rukama koje su je koristile? Ili o rukama koje su je dizajnirale? U Jelinekovim tornjevima, koliko god nekome djelovali kao armiranobetonska konfekcija, više je arta, više primijenjene umjetnosti nego u stalnom postavu kakvog muzeja primijenjene umjetnosti. Čudno je kada nešto od toga biva otuđeno, kad izađe van i zatekne se na najlonima i prostirkama Hrelića.

Trgovište se zatim seli na nasip, istočno od mosta, i teče, s obje strane pješačke staze, možda i kilometar, sve do službenog Hrelića, onog na betonskom platou podno brda podignutog od gradskoga smeća, tog jakuševačkog remek-djela ljudskih ruku, Hatšepsutine zagrebačke piramide, kojoj fali samo Semir Osmanagić da joj ulije duhovni sadržaj s ruba znanosti. Sunce je upeklo, kao za nekog starinskog jula i augusta. Po travi nasipa ošamućene zasjele su trgovkinje svih generacija, otvorile nad sobom neke velike, specijalno opremljene kišobrane, čiju su kupolu iznutra nečim premazale, i drijemaju nad svojom dnevnom ponudom. Nema čega nema, a zapravo sve je uznemirujuće nepotrebno, suvišno i potrošeno. “O, imala bih i ja ovdje što ponuditi!”, govori ona. Podržim ju, pa se ugrizem za jezik jer pomislim da bi joj, možda, doista moglo na um pasti da nešto od naših suvišnih i pokvarenih stvarčica ponudi na Hreliću. Nešto od naše opredmećene i žalosne ljudske intime.

Dvije vrste predmeta privlače je više od ostaloga: knjige, jer s njihovih naslovnica čita znakove vlastitog svijeta. Možda vidi nas dvoje, a možda svoga pokojnog strica, čuvenog zagrebačkog profesora, akademika, čiju su cijeli život pažljivo skupljanu biblioteku njegove nasljednice, krv njegova i zatočenice njegove duše, predale veselim pripadnicima jedne naše preplanule manjine, da je po pet kuna razdaju i rasprodaju na Hreliću.

Drugo što je privlači, a istodobno i plaši, je odjeća. Hrelićka odjeća je čudo: kao da su je nosili vanzemaljci. Ili kao da je čarobna, pa će se, obučeš li to na sebe, dogoditi nešto iz Pepeljuge. Kao da su je nosili mrtvi, kada bi se živima prikazivali u snu i u snomorici. Ali ništa od te čudne odjeće ona ne dodiruje. Boji li se prljavštine tuđih života ili toga da joj se trgovkinje ne obrate? Ona bi s njima i porazgovorila, ali ja bih tada pobjegao stotinjak metara dalje. Svaka riječ koju razmijenim s nepoznatima na dušu mi pada kao kamen na želudac. Ni s poznatima nije mnogo bolje.

Zatim silazimo s nasipa i prelazimo cestu kojom prolaze kolone automobila. Jakuševačka cesta najprometnija je zagrebačka prometnica nedjeljom. Tu, nekoliko koraka niže, nalazi se rampa, nakon koje započinje drugi svijet. Onaj svijet, kao iz Gotovčeve opere. Svijet mrtvih, nad kojim buja nevjerojatno bogat život. Na rampi vozači plaćaju pedeset kuna po automobilu. Toliko košta izlaganje vozila na prodaju. Jer ovo je ustvari sajam automobila, kojemu je hrelićka buvlja pijaca samo pridodana. Između autosajma i buvljaka niz je ugostiteljskih objekata, pečenjarnica, kioska s burekom, montažnih krčmi, gdje narod ohane od trgovišta i gdje se sklapaju ugovori između mušterija i trgovaca. Cvrče kobasice i šnicle, mrtva se prasad okreće oko svoje osi, peku se jaganjci Božji na žaru svetoga Lovre, a putopiscu se i šetaču učini da je daleko od Zagreba, ali i da je daleko od ovog vremena. Učini mu se da je na nekom dubokom Balkanu, u vlastitoj orijentalnoj podsvijesti i predsvijesti, negdje oko Doboja, Zenice, Kaknja, a godina je sedamdeset i neka. Nedostaje samo šećerna vuna za najmlađe i neka ledina na kojoj će se, čim udari podne i mađar najžešće ožeže, održati borba bikova. U kojoj će pobijediti Kočićev Jablan, iz čitanke za peti razred.

S desne strane tog reda s krčmama i kobasicama prodaju se automobili, i tu vlada jedan ekonomski princip. S desne strane prodaje je se sve drugo, i tu vlada drugi ekonomski princip. Automobili se prodaju kao i u svakoj drugoj siromašnoj europskoj zemlji: za skupe novce, uz mogućnost prevare. Kupujući ih, čovjek otkupljuje vlastite snove o mobilnosti, domovini i životnoj sreći. Hrvatska je, kao i Bosna, kao Srbija, Kosovo ili Makedonija, zemlja polovnih automobila. Ovdje termin prvi vlasnik ima ono značenje koje u Francuskoj ili Njemačkoj ima riječ građanin.

S lijeve strane ugostiteljskog niza, gdje se prodaje sve ostalo, vlada ekonomija dječje mašte. Tu se bezvrijedne stvari prodaju za bezvrijedne novce. Nitko u takvoj trgovini ne zaradi, ali svi imaju iluziju da žive kao jednakopravni građani jedne sretne i obećavajuće zemlje. Tu dolaziš s pedeset kuna, i namjerom da pokupuješ pola Hrelića. Tu je i zadnji siromah bogat kao Todorić.

Ona zagleda svaki štand, svaku prašnjavu prostirku. Stalo me zaustavlja, pokazuje mi knjige, nagovara me da ih kupujemo, a ja tražim način da to na svaki način izbjegnem. Žurim da što prije prođemo, sunce me odozgor prži, čini mi se da će mi koža izgorjeti, ali zapravo bježim od onoga što tu nalazim i prepoznajem. Preveliki je ovo izazov mašti. Toliko konkretne, materijalizirane smrti na jednome mjestu, toliko smeća koje neki dobri ljudi pokušavaju spasiti od odlaska u ništavilo i pod onu Hatšepsutinu piramidu što se nad nama nadvila.