Nepopravljiva nevolja našega doba u tome je što baš svaka glupost, gadost i okrutnost koja nekome na um padne istog će trenutka završiti u javnosti. To do nepodnošljivosti pojačava emocionalnu napetost, ili do jednake takve nepodnošljivosti otupljuje svaku emociju, pa onda živeći u (još uvijek) tuđemu ratu, živimo svatko na svoj način i u skladu sa svojim duševnim stanjem. Neki je Ukrajinac, govori mi Ana, inače filantrop, čovjek koji je financirao svoju vlastitu bolnicu, izjavio, ili je to negdje na internetu napisao, da ranjene i zarobljene Ruse treba škopiti, da ih treba kastrirati. On je za poštivanje svih konvencija ratovanja, ali ne, kaže on, ako su Rusi u pitanju. Ne želim to da čitam. Pravim se da toga nema. Na strani sam napadnutoga, jer čovjek naprosto ne može biti na strani napadača. Bilo da je Ukrajina u pitanju, bilo da je Vijetnam u pitanju. Ali nije to razlog što ne želim tragati za ukrajinskim filantropom koji bi kastrirao Ruse. Jednako tako, ne čitam više ruskog neofašista, Putinova inspiratora i prijatelja nekih hrvatskih novih desničara, Aleksandra Dugina. Ono što on govori i piše u biti se ne razlikuje od onog što govori i piše taj neki Ukrajinac koji bi škopio Ruse. Razlika između njih dvojice samo je ta što Ukrajinac očito reagira u afektu, on je dakle digitalni gad, dok Dugin reagira iz cjelokupnoga svog životnog iskustva, iz svoga filozofskog znanja, promišljeno i domišljeno, ulažući u tu reakciju svoju glavu i srce. On je zlo na stari način, a njegov je suparnik zlo na digitalni način. Naša je nevolja u tome što živimo u vremenu, i ovaj rat doživljavamo u vremenu kada su se dva načina izjednačila. I zapravo je postalo isto reagirati u afektu, i reagirati s umišljajem.