Na šesnaestom katu Jelinekova tornja u Zapruđu, u jednom od onih starih nebodera odmah uz Bundek, kratko je zatreslo. Zaškripala je masivna polica za knjige, koja je upravo u fazi protuepidemijskog preslagivanja, zaljuljala se soba i mene je, naravno, probudilo. Ali čim me je probudilo znao sam da je dobro i da ću nastaviti sa snom. Nekoliko kratkih i košmarnih snova kasnije, ne znam koliko je prošlo u objektivnom, fizikalnom vremenu, zatreslo je opet, ali slabije.

Ona, čija je savjest očito u boljem stanju, digla se da pogleda gdje je epicentar. Petrinja, rekla je na povratku u postelju. Pomislio sam na Moniku i njezine. I vjerojatno sam ih sljedećih nekoliko minuta sanjao.

Otprilike ovako je izgledao potres tamo gdje ga zapravo nije bilo.

Onda sam se konačno digao iz kreveta i uključio kompjutor. Na najmarkantnijim hrvatskim portalima veliki naslovi o potresu u Petrinji i Sisku, ali slike iz Zagreba. Zabrinute Zagrepčanke koje su u ranu zoru, još po mrklome mraku, istrčale na ulicu. I fotograf koji je bio tu da sve snimi. Naravno, eto ti i reportera da porazgovara s ljudima na ulicama glavnoga grada.

U susjednoj Sloveniji, pak, sanjivi su i pospani novinari po sličnim takvim portalima pratili zbivanja u susjedstvu, pa su na osnovu onih fotografija zabrinutih Zagrepčanki, kao i činjenice da su fotografi i reporteri istrčali na gradske ulice, brzopleto zaključili da je Zagreb opet pogođen potresom. I onda su objavili vijest da se dogodilo nešto što se ustvari nije dogodilo. Ista se ta vijest, tko zna kojim i kakvim kanalima, raširila dalje, pa je moja draga bugarska prijateljica u svojoj Facebook objavi samo napisala Zagreb i dodala simbolčić crvenog srca.

A Petrinja i Sisak, što se tamo dogodilo? Ili, recimo, Glina, kako je bilo u Glini?

Nakon što sam ispregledao portale koji su mi oku i prstu najbliži, prešao sam na njezin Facebook. Nemam svog profila, ne treba mi, ne želim ga, ali se njezinim služim u sondiranjima javnosti. Prijatelji su joj, kao i većini ljudi, nasumce odabrani i predstavljaju neki visoki prosjek uglavnom sredovječnog zagrebačkog i regionalnoga građanstva. I što tamo nalazim: dojmovi, utisci, kratki lirski sastavci, čitavi izvještaji, psihogrami, hodogrami, romani toka svijesti na temu novog potresa. Tu shvaćam da je od onoga što se dogodilo opet mnogo važnije ono što se nije dogodilo. I to što se nije dogodilo neusporedivo je intenzivnije doživljeno od onoga što se dogodilo. 
Opet je sreća što nemam svoj Facebook profil, jer bih se sad svađao s ljudima. Na njezinu se profilu ne mogu svađati: em će me u tome spriječiti, em ću se osjećati kao transvestit budem li napadao ljude pod njezinim imenom.

Zašto bi bilo važno glasno reći, sebi i svijetu, da u Zagrebu nije bilo potresa?

Krenimo od onoga što je najvažnije, od sebe, svojih bližnjih, od svoje i njihove duševne higijene. Sasvim je dovoljno svakodnevnih trauma i frustracija, e da bi si ovoga jutra na dušu i pamet tovarili još jednu izmaštanu. Jest, malo se ljuljalo, ali to se stvarno ne može zaozbiljno računati. Ne samo da ne može, nego ni ne smije. Kako zbog sebe, tako i zbog drugih.

Ali ne bi bilo ni po muke da ste ovo samo sanjali i umislili i da potresa nigdje nije bilo, kao što ga nije bilo u Zagrebu. Petrinja i Sisak mali su, osiromašeni, raseljeni i pusti gradovi, ali tamo ipak žive ljudi. Tim ljudima su popucali zidovi, urušavali su se dimnjaci, raspadali se krovovi nad glavama... Na stranu sve drugo, ali što će oni pomisliti, i kako će se osjećati, kad pročitaju da je u Zagrebu bio potres? Meni je, eto, od toga neugodno.

No ni to nije problem! Koga briga što je meni ponedjeljkom ujutro neugodno? Tema je to za lirske sastavke, slične onima već spomenutim. Problem, međutim, jest što vam se na ovakav način raspada zajednica. Prestajete živjeti u Hrvatskoj, kao građani Republike, i svodite se na Zagreb, onako kako su se feudalci prije više stoljeća, barem u filmovima i stripovima, svodili na svoj veliki, prenapučeni dvorac, okružen zaštitnim kanalom od fekalija koje dvorjani marljivo proizvode. Oko dvorca ne postoji ništa drugo, samo beskrajna pusta polja, po kojima žive neki drugi, neki tuđi ljudi. I ta polja postaju važna tek kad se neprijatelj s istoka stušti prema dvorcu. Tek tad domovina poraste pa je treba braniti.

Zašto je važno znati da je potres u Petrinji i Sisku suštinski mnogo veći i bolniji od onoga ranoproljetnog potresa u Zagrebu?

To je najprije važno zbog duševnog zdravlja Zagrepčana. Ne, dragi moji, jutros se ništa vama nije dogodilo. Dogodilo se vašim siromašnim i zapostavljenim susjedima. I upravo zato što su siromašni i zapostavljeni, zato što se u Petrinji i Sisku već trideset godina ne gradi i ne stvara neko novo društveno bogatstvo, svaka je nevolja tamo stoput gora. Ono što se tamo pokvari, neće se nikad popraviti. Ili neće se popraviti onoliko dugo koliko ljudi u Zagrebu ne počnu shvaćati da su Petrinja i Sisak dio njihova svijeta.

POGLEDAJTE VIDEO IZ PETRINJE:

A onda sam pročitao i potresnu i bespotresnu objavu zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića. Toliko nježnosti prema sugrađanima, toliko očinske brige, toliko velikodušnosti u samo nekoliko desetaka riječi. Ne mogu se baš sjetiti da je tako s nama komunicirao proljetos, nakon stvarnog potresa. Tad je, čini mi se, optužio ljude da su sami krivi jer nisu održavali svoje kuće, pa su im se, logično, kuće sad srušile. U čemu je tajna gradonačelnikove iznenadne empatije? Je li, možda, bio na terapiji kod doktora Košute? Ili kod doktora Đorđevića? Ili kod nekog trećeg doktora? Ne, nego je Bandić poput ovih naših s Facebooka: savršeno se snalazi i suživljava s lažnim situacijama, izmišljenim traumama, fantazmagoričnim frustracijama... Nudi pomoć onima kojima pomoć nije potrebna. On je u predizbornoj kampanji i nema ničega za njega boljeg od potresa kojeg u Zagrebu nije bilo.