Svaki dan, osim ako nije potpuno smrznuta cesta, on bi prošetao kilometar do crkve sv. Ane. Zvonik bi pokrenuo ručno, dva puta na dan, u podne i kad zađe sunce. I tako više od 30 godina. Seoski zvonar Mile Bulić (61) iz Zelova nedaleko od Sinja svoju “službu” odrađivao je volonterski, iz ljubavi prema sumještanima i svetoj Ani. No dobri duh Cetinske krajine je preminuo. Utihnula su zvona u Zelovu.
U Zelovu, zaseoku Jeličići, živio je s majkom Anicom, ženom iznimne snage i volje. Mile je imao petero braće i sestara. Rodila je Anica još dvoje, ali, kako kaže, njih je Bog uzeo pod svoje. Svu djecu je odškolovala, oni se raselili po Dalmaciji, a Mile je ostao s majkom.
Mile je rođen kao zdrava beba, ali sa šest mjeseci završio je u bolnici i nakon punkcije gotovo je potpuno izgubio vid i sluh, te su se, na žalost, razvile i fizičke deformacije. Na jedno oko vidio je tek pet posto, a čuo je relativno dobro zahvaljujući slušnom aparatu. Rodni kraj napustio je samo na dvije godine, dok se školovao u Osijeku, u specijalnoj strukovnoj školi za osobe s tjelesnim oštećenjima. Od djetinjstva je Mile želio biti zvonar.
- Uz svoju slabovidnost dobro se snalazim po svome mjestu, nema žurbe. Da sam u gradu, teško bi mi bilo. Ovdje sve znam, tu nema puno auta, nema gužve. Odem do crkve, polako, uživam u ovoj divoti. Ne bih svoje mjesto za grad mijenjao. U crkvi pustim radio da čujem kad je podne i počnem zvonjavu - pričao nam je Mile, koji se, ako je trebalo, vrlo vješto penjao i ljestvama do zvonika.
Znali su do njihova naselja došetati i vukovi, ali Milu nije bilo strah.
- Nisam vam ja ni jednom vidio vuka. Ali vidio sam lisicu, ima zečeva, a i zmija. Jedna je bila u crkvu ušla. Nisam se smirio dok je nisam izbacio - govorio nam je simpatični i dobroćudni Mile, kojemu bi se svi mještani obraćali ako bi imali nekakav problem. A Mile bi pomogao kome god treba.
- Dođu da provjerim zašto nema struje, pa ako kome treba Hitna, svi znaju gdje sam. Žulja me jedino što nam ovu cestu nisu napravili. Prekopali su je zbog vjetroelektrana, ali nikad nisu stavili asfalt. Jedna je odmah kraj crkve. A onda su ti investitori napravili krov crkve i promijenili prozore, bar nešto da su nam napravili. A ukinuli su nam i autobusnu liniju, pa nam svako jutro pekar doveze kruh. Što ćemo, snalazimo se - pričao nam je Mile prije nekoliko godina, kad smo ga posjetili u Zelovu.
Njegova majka Anica tad nam je rekla da su cestu dobili tek početkom ‘70-ih. Dotad su sve obavljali na konjima. A onda su im konačno napravili put. Hranila je tad Anica 35 radnika šest mjeseci, svaki dan im je kuhala grah.
- Kad sam došla ovamo 1961., ni žlice nisam imala, imala sam jednu čašu. Kad se Mile rodio, prozori su svi puštali propuh, led ledeni, što ću govoriti. Sve smo pokojni suprug i ja sami stekli, svojim rukama, mukotrpnim radom - pričala nam je tad Anica, ponosna baka desetero unučadi. Osim Mile i njegove majke, u Zelovu je tad bilo još 20-ak mještana, a u prvom selu do njih živio je još jedan javnosti poznat veseljak, Goran Žigo iz Lučana. Znaju se dobro Mile i Žigo.
- Bio je tu Žigo često. Ma ja ne bih mogao u ‘Ljubav je na selu’, ne mogu ja raditi, nemamo stoke, a to mi je već minus - nasmijao se Mile, koji je nas je, baš kao i njegova majka, tad osvojio vedrim duhom, zbog čega je upravo njihov dom omiljeno okupljalište mještana i stanovnika obližnjih sela ovog dijela Dalmatinske zagore.