Kršenje zakona i proizvoljno tumačenje Ustava, svađa sa sucima i sudovima, ali i pravnim stručnjacima, vrijeđanje političkih protivnika, histerija i kaos, šamaranje etiketama, prelamanje problema preko koljena, jurišanje glavom kroz zid...

Sve smo to gledali od Zorana Milanovića kao predsjednika Vlade u vrijeme famoznog lexa Perković.

I sve to Zoran Milanović kao predsjednik Republike ponavlja u aktualnoj krizi s imenovanjem predsjednika Vrhovnog suda.
Prije sedam godina Milanović je odbijao izvršiti Europski uhidbeni nalog i tako pokušao spriječiti izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća njemačkom sudu u Münchenu, na suđenje za udbaška ubojstva u osamdesetima. I tada je otvorio frontove prema svima: Vrhovnom i Ustavnom sudu, prema Ivanu Turudiću na čelu Županijskog suda u Zagrebu, prema HDZ-u, prema onom dijelu javnosti koje je kritiziralo taj potez kao kršenje zakona i politiziranjem pravosuđa...

Neke je zbog tih kritika izbacio iz stranke.

Državni udar pištoljem na vodu

Milanović je tada, uz asistenciju ministra pravosuđa Orsata Miljenića, prelomio zakon preko koljena, kao što sada želi preko koljena prelomiti imenovanje Zlate Đurđević, mimo postojećeg zakona, uz proizvoljno tumačenje Ustava. Tada je čak Turudića optužio za "državni udar pištoljem na vodu".

I sada Milanović, opet uz Orsata Miljenića, provodi vlastiti "državni udar pištoljem na vodu", izbjegavajući zakonsku proceduru i gurajući svoje imenovanje, oslanjajući se samo  na Ustav. Ali ignorirajući pritom tumačenja Ustavnog suda.

Zanimljivo, taj isti Orsat Miljenić, sadašnji šef Milanovićeva kabineta, komentirao je 2018. godine u Hrvatskom saboru novi Zakon o sudovima, i konstatirao kako je "svakako jedna od najboljih stvari koje donosi zakon uređenje izbora predsjednika Vrhovnog suda". "Tu smo definitivno bili deficitarni do sada i to je odličan pomak", kazao je Miljenić.

Sada Milanović krši tu proceduru izbora predsjednika Vrhovnog suda.

Lex Đurđević

I 2014. godine Milanović je ostao sam, pa je nakon političke histerije koju je kreirao u odnosu prema Bruxellesu i Njemačkoj i koja je pokvarila svečanost pristupanja Hrvatske EU, morao na koncu odustati od lexa Perković. 

I sada Milanović ostaje sve usamljeniji u pokušajima imenovanja Zlate Đurđević. I sve više ustavnih stručnjaka upozorava da ne može predsjednik birati kojeg zakona će se držati, odnosno primjenjivati Ustav izravno, dok postoji zakon.

No sličnosti između lexa Perković i imenovanja suca Vrhovnog suda uglavnom se tiču Milanovićeva notornog karaktera: njegove taktičnosti, njegova silovanja procedure i zakona, njegova vrijeđanja svakoga tko mu stane na put, njegova uvjerenja da je on najkompetentniji za tumačenje prava i Ustava, kao i sposobnosti stvaranja neprijatelja i alijeniranja potencijalnih saveznika.

Kad gubi, vrijeđa

I prije sedam godina Milanović je izgubio bitku pred očima javnosti, koja mu je trebala biti najveći saveznik, a nešto slično događa se i sada, kad akciju razbijanja HDZ-ove sudačke kloake provodi uz kršenje zakona i uz političku samovolju. 

I što više gubi podršku i češće nailazi na kritike, to je Milanović grublji u nastupima, sve više vrijeđa, proziva i općenito ne bira riječi. Što se vidjelo iz jučerašnje tirade na press konferenciji gdje je HRT desetak puta nazvao "Yutelom".

A iste simptome gledali smo kod Milanovića u drugim situacijama gdje je evidentno pogriješio ili se našao na udaru kritika: primjerice, oko kluba u Slovenskoj kad je otvorio tiradu po "narikačama i ništarijama", pa svojedobno oko "građanskog rata u Finskoj" kada je napao "profesore iz Špičkovine", pa kad se obračunavao sa ženskim udrugama...

Predsjednik države naprosto ne voli kad mu kritičari probiju caklinu.

Uličarski maniri

I to je opasna strana karaktera: krivim političkim potezima dodaje destruktivne, infantilne, uličarske manire. Kojima Milanović za sobom povlači i svoje uzdanice, poput Zlate Đurđević.

Predsjednik profesoricu prava stavlja u nezahvalnu poziciju borca protiv Šeksova pravosuđa, protiv Šeksovih kumova, protiv HDZ-ove kloake.

Milanović je svojedobno štitio Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća koji su na koncu osuđeni u Münchenu. Hoće li profesorica Đurđević biti bolje sreće?