Prošloga petka Vladimir Šeks je izjavio kako su "davno sazreli uvjeti za opoziv Zorana Milanovića", ali da nema dvotrećinske većine za pokretanje postupka opoziva.

Istoga dana u Hrvatskom saboru tek jedna četvrtina zastupnika, njih 37, digla je ruku za Zorana Milanovića, odnosno za njegovu kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda Zlatu Đurđević. Tri četvrtine zastupnika u Saboru bilo je protiv, suzdržano ili nije pristupilo glasanju.

Jer, ne treba se zavaravati, bilo je to izjašnjavanje o Zoranu Milanoviću, predsjedniku države koji je prelomio preko koljena čitavu ustavnu i zakonsku proceduru, otvorio frontalni - često i prljavi - rat s Andrejom Plenkovićem i HDZ-om, digao na noge čitavu državu, otvorio brojne frontove kako bi progurao svoju kandidatkinju koja se nije niti javila na javni poziv, a onda za sve to dobio samo 37 glasova u Saboru.

Vladimir Šeks imao je razloga za zadovoljstvo. Što je obično loš znak.

Dobio samo jednu stvar

U ovom obračunu Zoran Milanović ispucao je gomilu aduta, a nije dobio ništa.

Osim jedne stvari: uspio je, makar nakratko, razbiti uhodanu HDZ-ovu šablonu imenovanja u pravosuđu i održavanja na ključnim mjestima osobe za koje se tvrdi da su kompromitirane, ali zato podobne.

No i to je napravio kršenjem zakona, zaobilaženjem procedure i politiziranjem čitavog postupka. Taj postupak je možda loš, možda čak i neustavan, ali ga se predsjednik Republike mora pridržavati. Ovako, procedura je dodatno zagađena.

Pored toga, svojim inaćenjem i uličarskim svađama pojačao je gađenje građana i javnosti, te amplificirao dojam kako je pravosuđe tek igračka u rukama politike, ovoga puta predsjednika i premijera. 

Milanović je također, što je tipično za njega, u vratolomnoj avanturi potrošio jednu dobru i kompetentnu kandidatkinju koja, do ovog postupka, nije bila čak ni toliko problematična HDZ-u, ali sada je obilježena kao Milanovićev pijun u ratu s Plenkovićem.

Novi krug kaosa

I naravno, Milanović je ponovno izložio svoj politički autoritet i za to nije dobio ništa.

A Hrvatska je dobila novi problem s imenovanjem predsjednika Vrhovnog suda, s gomilanjem funkcija osobe koja sada obnaša tu dužnost, a istodobno je i predsjednik Državnog sudbenog vijeća, kao što je dobila novu rundu natezanja Pantovčaka i Banskih dvora.

Iz ovog postupka hrvatska politika izašla je još zagađenija. Ako je to uopće bilo moguće.

I sada bi sve to trebalo krenuti ispočetka. Bez jedne dobre kandidatkinje, s duboko ukopanim političkim rovovima, s posvađanim i uvrijeđenim predsjednikom i premijerom, sa zakonom koji predsjednik države smatra neustavnim, sa Saborom koji evidentno neće potvrditi ništa što dolazi od predsjednika, s premijerom koji stranački interes pokriva procedurom... 

I sve to smrdi na novu blokadu sustava.

Isto, samo gore

Još gore, netko bi u trećoj rundi morao popustiti. A nakon svega teško je zamisliti da bi to mogli biti Milanović ili Plenković.

Tim gore što bi Milanović, nakon poraza u Saboru prošlog petka, trebao priznati još jedan poraz i slijediti zakonsku proceduru koju je naočigled i bez krzmanja pokušao zaobići. To bi mu svakako narušilo brižno njegovani frajerski imidž. 

Dok bi Andrej Plenković morao odustati od procedure u koju se zaklinjao i popustiti osobi koja je baš nedavno dirnula u njegovu anemiju.

Ako je Zoran Milanović, dakle, htio razdrmati pravosuđe i ubaciti klin u HDZ-ovu političku mašineriju, svoj cilj donekle je i ispunio: sve je ostalo isto, samo još gore.

Vladimir Šeks opet bi bio zadovoljan.