Zoran Milanović prvo se borio za direktan izbor predsjednika Republike i isticao kako je taj model izbora "održiv i dobar". Potom je okrenuo ploču i zaključio kako je "došlo vrijeme da se predsjednik bira u parlamentu" jer "ne vidi više smisao te dužnosti", niti se vidi kao kandidat za direktno izabranog predsjednika Republike "jer to nema smisla".

A evo ga sad, ponosno sjedi na Pantovčaku.

I s tog Pantovčaka, s dužnosti "kojoj ne vidi smisao", poručuje kako Ustavni sud "što se njega tiče, možemo ukinuti", kako nam Ustavni sud "ne treba", te da je "taj organ postao opasnost i politički otpad".

Iako je kao predsjednik SDP-a uredno sudjelovao u kadroviranju tog Ustavnog suda, punio ga stranačkim ljudima ("političkim otpadom?"), te u dogovoru s HDZ-om puštao u Ustavni sud njegove ljude.

Nije govorio o ukidanju

I niti jednom nije spomenuo da taj sud treba ukinuti. Ni onda kad je taj sud donosio političke odluke i kad nije, primjerice, zaustavio referendum o braku. Ali sad kad je Ustavni sud, po mjeri HDZ-a i Andreja Plenkovića, zaustavio Mostov referendum, Milanović bi sasjekao i ukinuo Ustavni sud.

A opet, tko zna, možda se već sutra kandidira za ustavnog suca.

Milanovićev napad na Ustavni sud nije toliko izazvao čuđenje, koliko zgražanje, pa i protivljenje kod mnogih ustavnih stručnjaka, čak i dijela oporbe koja tavori u predsjednikovoj sjeni. Šef države duboko je zaglibio u antisistemski model: ono što mu se trenutno ne sviđa, a imao je prilike godinama mijenjati ili popravljati, sada bi naprosto ukinuo.

Kao što je govorio da treba ukinuti izravni izbor predsjednika države.

Zokijeva bauljanja

No to nije novost kod Zorana Milanovića, niti neko značajno odstupanje od njegove političke prakse. 

Primjerice, kao šef oporbe postojano je najavljivao smjenu glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i poručivao kako nam treba "Eliott Ness", pa je nakon izbora obilježenih borbom DORH-a protiv HDZ-ove korupcije potvrdio novi Bajićev izbor. 

Proglašavao je Milana Bandića najboljim izborom za gradonačelnika, a par godina kasnije optuživao za "korupciju i hiperaktivno bauljanje".

Borio se protiv HDZ-a, a onda stavio potpis na tripartitnu koaliciju s Mostom i HDZ-om. Branio se od šatoraša, pa s njima ugodno čavrljao o Srbima, BiH i "vojnom lekaru". Plenković danas voli podsjećati Milanovića kako je ne tako davno mahao zastavama na izbornim skupovima Željka Komšića, a danas protiv njega vodi žestoki rat. Borio se za lex Perković, pa ga na brzinu ukidao.

I HTV bi ukinuo

I sjećamo se kako je kršenjem ustavne procedure potrošio kvalitetnu kandidatkinju za Vrhovni sud, da bi naknadno proceduralnim putem progurao svog novog "najboljeg kandidata". Kojeg se prvo nije ni sjetio. 

A kao premijer tvrdio je da "nema namjeru uređivati informativni program HTV-a", da bi kao predsjednik izjavio da "informativno-politički program HTV-a koji se bavi dnevnom politikom treba ukinuti".  Baš kao i Ustavni sud.

Ovakve nedosljednosti, a sličnih primjera u Milanovićevoj sve bogatijoj političkoj karijeri već ima na bacanje, nanose veliku štetu njegovoj vjerodostojnosti, čak i u situacijama kad bi mogao biti u pravu.

Jer sutra će se već žestoko boriti za nešto drugo.

Rušenje je najlakše

Za institucije, kao i za zakone, aktere ili političke vrijednosti, Milanović se bori samo kad mu tako odgovara u njegovoj karijeri. Nakon toga, naprosto bi ih ukinuo.

Jer za Milanovića to je očito najlakše. 

Puno je teže bilo kao šef oporbe, a kasnije i kao premijer, raditi na reformama i unutarnjim promjenama, koristiti politički kapital za ojačavanje institucija i osnaživanje društva, kvalitetno kadrovirati i ustrajati na nekim principima. Puno je lakše prilagoditi principe dnevnopolitičkim potrebama.

I prerezati cijeli problem neobaveznom retoričkom floskulom: ukinimo izbor predsjednika, ukinimo Ustavni sud, ukinimo politički program na javnoj televiziji ili uhapsimo ministra, oslobodimo udbaša, bacimo HOS-ovu ploču u jarak i tome slično.

Politički metež

I što ostaje iza ovakvih Milanovićevih poruka?

Ostaje destrukcija, erozija povjerenja, politički metež, kao i zabrinjavajuća izjava da "po zakonu ništa ne može napraviti oko odluke Ustavnog suda, ali da ima druge opcije". Na pitanje novinara koje su to opcije, uzvratio je "pravedne!". "Neka strepe", kaže Milanović.

Na što profesor Branko Smerdel upozorava da "ako se ovdje radi o pozivu na pobunu, onda je riječ o kaznenom djelu".

A opet, možda će Milanović već sutra to zaboraviti i prijeći na nešto posve deseto.

Što slabiji, to hrabriji

Kao što je zaboravio da želi ukinuti izbor predsjednika i da ne se ne vidi u toj ulozi, pa se ipak kandidirao i sad uživa na dužnosti u kojoj "ne vidi smisao".

Međutim, ono što je u svemu ovome zanimljivo jest činjenica da se Milanovićeva retorika zaoštrava kako mu političke ovlasti padaju.

Dok je imao ovlasti i mogao mijenjati Hrvatsku, pazio je što govori i naročito što radi. Sad kad nema ovlasti, najednom bi hapsio, ukidao, smjenjivao, zabranjivao, bacao u smeće...

I kad se sve to uzme u obzir, mora se priznati da je Zoran Milanović bio u pravu: više se doista ne vidi smisao u dužnosti predsjednika Republike.