Zoran Milanović koncentrirao je dosta političke energije na izmjenu izbornog zakona i akcija zvuči odlično, osim dvije sitnije zamjerke. Predsjednik bi mijenjao izborni zakon u krivoj državi i u pogrešno vrijeme.

Nije sporno da su Hrvati u BiH nezadovoljni što ih predstavlja Željko Komšić, ali postoji puno brojnija skupina Hrvata kojima izborni zakoni godinama zagorčavaju život - a to su Hrvati u Hrvatskoj.

Naš izborni sustav čini set propisa koji sistemski i sistematski krivotvore volju izbornog tijela. Zagreb, najveća koncentracija urbaniteta, obrazovanja, znanja i kulture, rascjepkan je, dakako s umišljajem, na četiri jedinice frankenštajnovskog kroja u kojima je natprosječno zastupljena ruralna populacija. Kroj izbornih pravila prema interesu jedne skupine naziva se Gerrymandering.

U Hrvatskoj ga je pokojni Srećko Jurdana lucidno nazvao “Šekimandering”, jer je Vladimir Šeks skrojio pravila igre tako da njegovi mezimci pobjeđuju uvijek, osim ako im “u krevetu ne nađu mrtvog dječaka ili živu djevojčicu”.

I ne samo to, prošlo je čak 10 godina otkako je hrvatski Ustavni sud zaključio da su hrvatski izborni okruzi, suštinski govoreći, nezakoniti te da ih treba mijenjati (kako bi podjednaki broj birača odbacivao podjednaki broj zastupnika), ali ta odluka Ustavnog suda je mrtvo slovo na papiru. Cijelo jedno desetljeće prolaze naši državnici pored Ustavnog suda “kao pored turskog groblja” i nikom ništa.

To ovdje dovodi do stalne dominacije politika spaljene zemlje. Izborni zakon koji je premijer Milanović morao i mogao mijenjati (to je bila elementarna politička higijenska obaveza) nije mijenjao, onaj koji predsjednik Milanović ne može mijenjati želi promijeniti. Zašto? To samo on zna.

A Hrvate u BiH i ovako i onako politički reprezentira Dragan Čović pa se instaliranjem nekoga drugog umjesto Komšića suštinski ne bi puno toga promijenilo.u bolje reprezentativnosti, što je imperativ.