Tko je, uistinu, Milan Bandić? Kako je uspio u politici, da bi danas bio na prekretnici života? U knjizi "Ja, Milan" koja je u prodaji na svim kioscima u Hrvatskoj po cijeni od 29,90 kuna, možete naći sve što ste oduvijek željeli znati o zagrebačkom gradonačelniku, ali niste imali koga pitati...

Milan Bandić je znao procijeniti koliko daleko treba ići i s čim može izvući više koristi. Napravio je presedan koji ni prije ni poslije nije viđen u političkom životu Hrvatske. 

Od tadašnjih 27 gradskih tvrtki koje su pod sobom imale oko tri milijarde kuna,  Poglavarstvo s njim na čelu smjenjuje tek devet u prvom valu. Primjerice na čelu ZET-a kao najvećeg poduzeća ostavlja Juliusa Pevaleka, čovjeka koji je svojedobno izjavio da pola ljudi zapošljava po rodbinskim vezama i da u tome nema ništa sporno. Njega se Bandić bojao i jer je kontrolirao najjače sindikate, pa je preko njega imao i kontrolu nad vozačima javnog prijevoza čijeg štrajka se svaki gradonačelnik boji. 

Ili Matu Kraljevića, direktora Zagrebparkinga koji mu je i sada vjeran kao savjetnik i šef komunalnih redara. A sve je počelo jer je Kraljević nesebično dijelio Bandiću dok je bio u oporbi parkirne karte koje je ovaj mogao dalje proslijediti svojim prijateljima. Kraljević je pao tek devet godina kasnije s direktorskog mjesta i to kada je buknula velika afera s tisućama mjesečnih karata koje su se prodavala na crno po povlaštenim cijenama, a Kraljević nije baš obrazložio kako je kupio nekoliko stanova u Zagrebu od direktorske plaće.

Trogodišnji rad u oporbi i nadzornim odborima, te povezivanje s direktorima se isplatilo i njemu i njima. On ih je ostavljao na funkciji, zauzvrat je imao neizmjernu zahvalnost.

- Pa ja bih bio gotov da sam poskidao glave svim tim ljudima! Bila bi to politička ludost. Važnije ih je bilo pridobiti na svoju stranu - mnogo kasnije je objasnio na jednom druženju s novinarima Bandić svoju taktiku u početku vladanja. Pokazala se uspješnom i u godinama kasnije. 

Bandiću se mnogo što može zamjeriti, ali da je nekog šutnuo na cestu ne. Previše je dobro znao koliki je to rizik jer su oni znali kako se prikupljao novac u kampanji, koji su poslovi sklapani, koje veze i kada su povlačene i koje usluge učinjene. Zato je sve rješavao dogovorom ili premještajem na radna mjesta u sjeni, ali s dobrim savjetničkim plaćama. Krug onih koji su u godinama poslije progovorili ili žele pričati o načinu rada gradonačelnika zato je iznimno malen. Prije ili poslije morali bi se dotaknuti sebe. Pa je pametnije šutjeti. Zato se policijski istražitelji u današnjim istragama toliko i pate dobiti pokajnike.

U tom razdoblju upada i u prvu veliku aferu sa štetnim razmjenama zemljišta. Grad Zagreb mijenja zemljište s Croatia Busom Leona Sulića, kasnije osuđenog za milijunske zlouporabe i prevare. Iako se o štetnosti posla pričalo godinama, 

Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić je tek 2005. upozorio da nije jasno koji je javni interes postignut u tom poslu. Bajićev zaključak u opsežnom izvješću je bio da je Grad prejeftino dao svoju zemlju. Trebalo je vrijediti najmanje 219 eura po metru kvadratnom, a ne 94 eura. Grad je oštećen za 3,8 milijuna kuna, napisao je Bajić. Ali nikada kasnije niti za taj slučaj, niti brojne druge zamjene nije zaključio niti jednu istragu, a kamoli podignuo optužnice.

Posao s Croatia Busom nije bio potenciran u medijima i političkim krugovima, pa je Bandić svojim pozitivnim potezima u godinu dana udario temelj za pobjedu na izborima.