Kao što je politička karijera Milana Bandića bila ispunjena skandalima i aferama, optužnicama i kršenjima zakona, zaobilaženjem procedura i apsolutnom samovoljom, tako ni njegov sprovod nije mogao proći bez skandala.

Jer, nije se još ni osušila tinta na odluci Nacionalnog stožera Civilne zaštite koju je prvog ožujka potpisao ministar Davor Božinović o tome da "na pogrebima, posljednjim ispraćajima i polaganjima urni može biti najviše 25 osoba", na Mirogoju se danas skupilo više stotina ljudi. Samo covid redara bilo je 300. Autobusi ZET-a prevozili su građane na Mirogoj.

Svi su oni defilirali pored lijesa, stajali u skupinama, ispraćali gradonačelnika Zagreba. A ministar Vili Beroš tvrdio kako "virus nije šampion skoka u dalj".

Kao da nema ograničenja. Kao da nema zabrana. Kao da nema pandemije.

Odnosno, te zabrane, ograničenja, službene odluke ne odnose se na Milana Bandića. Kao što se nisu odnosile ni u protekla dva desetljeća njegova mandata.

Pravilo svih iznimki

Za Bandića su se radile iznimke, kao u slučaju vraćanja na dužnost gradonačelnika, unatoč pritvaranju, kršenju uvjetne slobode zbog pritiska na svjedoka i opasnosti od ponavljanja djela za koja ga se teretilo u optužnicama. Vratilo ga se na dužnost unatoč pijanom izazivanju prometne nesreće i bijega od policije.

Milan Bandić ispraćen je danas kao veliki političar i najveći gradonačelnik. Unatoč optužnicama i kaznenim prijavama, skandalima i aferama koje su obilježile njegovu vladavinu metropolom.

Za mnoge, naročito one koji su od njega imali konkretne koristi, bio je apsolutni, neupitni i često nedodirljivi pozitivac. Za druge, koji su mu brojali afere i izračunavali štetu koju je nanosio gradu, financijsku i svaku drugu, bio je apsolutni negativac.

A to se odnosi i na političke aktere.

Kome je pozitivac?

Prvih deset godina svoje vladavine Zagrebom MIlan Bandić bio je pozitivac za SDP i ljevicu. Drugih deset godina, bio je pozitivac za HDZ i desnicu. Zoran Milanović, koji se nije pojavio ni na komemoraciji, ni na sprovodu, u proljeće 2009. godine hvalio ga je kao najvećeg gradonačelnika i poručivao da će glasati za njega. Pola godine kasnije izbacio ga je iz SDP-a, a četiri godine kasnije, amenovao kazneni progon i njegovo zatvaranje.

Andrej Plenković, koji nije bio na komemoraciji, ali je došao na sprovod, četiri godine koalirao je s Bandićem, koristio se njegovim žetončićima i spašavao ga u Gradskoj skupštini, ali bježao je od svoje povezanosti s Bandićem i pohvalio se da je na izbore pogurnuo jedinog HDZ-ovca koji je govorio protiv gradonačelnika.

I to nakon što je raskinuo s Damirom Vanđelićem, navodno zbog njegova odbijanja da surađuje s Bandićem.

Voljeli ga dok im je trebao

I koliko je Bandić u svojem preživljavanju na vlasti bio pragmatičan, i to do granica kršenja zakona pa i preko njih, toliko su prema njemu pragmatični bili njegovi suradnici ili partneri. Vole ga dok im koristi, napadaju ga kad im više ne treba.

I tako sada imamo paradoks: Davor Filipović ušao je u utrku za gradonačelnika kao jedini u HDZ-u koji je napadao Bandića; danas, kad se treba trgati za Bandićeve glasače, gura se teza kako je Filipović u prednosti jer je zapravo surađivao s Bandićem.

Pa ako se postavlja pitanje je li Bandić bio pozitivac ili negativac, to bi se pitanje još više trebalo odnositi na one koji su mu koristili ili se njime koristili.

Poput SDP.a dok je Zagreb trebao financirati stranačke kampanje i zapošljavati esdepeovce. Poput HDZ-a dok je trebalo držati Zagreb i uhljebljivati hadezeovce.

Bandićeva beatifikacija

I dok se Milanović sada drži daleko od Bandića, premijer Plenković drži se uzvišenije od Bandića, premda i dalje sa svojim ministrima i stranačkim teškašima sudjeluje u procesu njegove političke beatifikacije.

Kao da nema optužnica i kaznene odgovornosti. Ali još važnije, kao da nema ni političke odgovornosti za Bandićeva nedjela. 

Za pogodovanje interesnim skupinama kroz usvajanje GUP-a, za dodjelu poslova kumovima i partnerima, za višestruke financijske gubitke na svakom gradskom projektu, za nezamislive ispade koje se ne bi oprostile niti jednom političaru (poput pijanog bježanja od policije i podmićivanja policajca ili fiktivne rastave od supruge kako bi naslijedio stan ili napada na novinarke ili neobjašnjivo stjecanje nekretnina ili netransparentno razbacivanje gradskim novcem), za mračne poslovne dealove...

Mnogima bi bilo neugodno povezivati se s takvim političarom.

Trganje za nasljeđe

No i danas mnogi u pokojnom Bandiću vide nekakvu korist: u njegovim biračima, u njegovoj stranci koja bi se mogla integrirati u neku od većih grupacija, u gradskim sinekurama, poslovima i natječajima koje čekaju novog gazdu...

Lako je danas Bandića proglašavati negativcem, puno lakše nego pozitivcem. 

Ali treba imati na umu da ništa od toga Bandić nije uspio postići bez pomoći SDP-a i HDZ-a, bez pomoći pravosuđa i sudova, policije i poreznika, institucija i medija, kao i bez pomoći desetina i stotina suradnika, ortaka, poltrona, oportunista, gramzivih i pohlepnih konformista, karijerista i svih onih koji su bespogovorno i skrušeno slušali kako ih Bandić vrijeđa, ponižava, psuje i maltretira (a mnoge baca na optužnice), kao što mu danas na Mirogoju skrušeno odaju počast.

I to, kako se čini, zaposlenici gradske uprave i gradskih tvrtki.

Jer znaju da su od njega imali korist.

Milan Bandić hvalio se da je bio Batman, ali svakako nije bio Superman. Nije sam postigao sve što je postigao, niti je sam napravio sve ono što nije smio napraviti. Kao što njegovim odlaskom neće nestati svi simptomi vladavine koja je zgadila političku scenu, urušila metropolu i osramotila Zagreb.