Svaki dan u tiskanom izdanju 24sata stručnjaci, profesori i učitelji, roditelji i djeca, obični ljudi i znanstvenici upozoravat će na probleme, otkrivati rješenja i objašnjavati slučajeve koji mogu pomoći da imamo bolje obrazovanje za bolju Hrvatsku. 

Učiteljice! Brzo! Pomozite! Lana jako plače, boli je zub. Govorila je to usplahirena mala Sara kad je utrčala u zbornicu bez kucanja i daha tražeći pomoć učiteljice za prijateljicu iz školske klupe. Već za nekoliko trenutaka učiteljica Sabina izvršila je “zubarski pregled” majčinskom rukom brišući suze uplakanoj Lari. Zubić je poslije popravljen kod pravog zubara, a nasmijana Sara se ubrzo vratila u školsku klupu.

- Ja sam učenicima prije svega mama, onda učiteljica, pa prijateljica, zubarica, domar u školi i sve što treba - kaže Sabina Brojan Marušić (32), voditeljica osnovne škole u Livadama podno Motovuna. Škola u Livadama jedna je od najstarijih u Istri i Hrvatskoj. Otvorena je 1901. godine. Iz spomen-zapisa iščitava se da je prvog dana otvaranja škole upisano više od stotinu učenika. Danas ih je samo 13 s četiri razreda u dvije učionice, po troje u drugom i trećem te jedan učenik u šestom i njih šestero u osmom. Kamo god idu, doslovce se mogu ugurati u dva automobila. Jedinstvena je to škola u Hrvatskoj koja ima kombinaciju viših razreda. 

Školski grb s hrastom na kojem rastu naranče pokazuje da škola u Livadama ima zanimljivu povijest o kojoj svjedoče i stihovi: “Čujte glase livadskih mladića, na hrastu je naranča rodila, hrvatska se škola otvorila”. Prema zapisima s početka 20. stoljeća, u Livadama pod talijanskom upravom nije bilo škole. Postojala je jedino u obližnjem Oprtlju, i to talijanska. Ubrzo su Talijani sagradili školu u Livadama pa su mještani Hrvati željeli imati svoju školu. Talijani su nastojali pod svaku cijenu spriječiti otvaranje hrvatske škole te su se rugali Hrvatima kako će imati svoju školu kad na hrastu bude rodila naranča.

Hrvati su pobijedili te su prigodom svečanosti otvaranja škole na veliku granu hrasta svezali stotine naranči kad je došlo do sukoba s Talijanima. Tada su i ispjevani stihovi o narančama na hrastu, koji su i danas zaštitni znak škole u Livadama. Malu školu velikog srca u Livadama vode dvije sestre učiteljice, Sabina i tri godine mlađa Martina (29), pa se u zbornici osjećaju kao da su kod kuće.

- To je jedna prava obiteljska škola. Među učenicima imamo više od pola braće i sestara te ovdje vlada pravo obiteljsko ozračje. Ima nas 13-ero i stvarno smo kao jedna velika sretna višečlana obitelj. Ovo je mala škola bogata velikim srcem i djeca rado pomažu jedna drugima. Neovisno o različitim ocjenama, u konačnici svi su dobri. Što je najbitnije, svi su jako skromni i zadovoljni su s malim stvarima – gotovo uglas progovaraju sestre učiteljice Sabina i Martina.

Škola u Livadama nema sportsku dvoranu pa im je najgore tijekom kišnih dana kad u trenu učionicu pretvaraju u sportsku dvoranu.

Vlak u snijegu, Plavi kaputić i još neke pročitane knjige služe im umjesto mreže kad igraju stolni tenis na četiri spojene školske klupe. 

- Umjesto reketima kojih nemamo, gumenu lopticu, veću od one za ping-pong, udaramo dlanovima. Vježbamo i tako što se provlačimo ispod klupa u učionici. Umjesto preko kozlića skačemo preko stolica. Eto, snalazimo se. Ova škola je imala svoju blistavu prošlost, sadašnjost je takva kakva je, a budućnost je upitna. Stanje škole nam nije bitno jer mi volimo ovaj posao. Stalo nam je do djece te da im proširimo vidokrug i da ih jednog dana učinimo dobrim ljudima. Ocjene su sasvim nebitne, one su ionako od 1 do 5. Onaj tko želi učiti, učit će i dalje kroz cijeli život – govori učiteljica Sabina.

Djeci, iskrena je učiteljica iz Livada, nije bila ni potrebna ta mrežica za stolni tenis. Njima je, kaže, bilo zabavno i bili su sretni da imaju to nešto, bilo što, preko čega će prebaciti lopticu, i to otvorenim dlanovima umjesto reketom.

- Kad sam vidjela osmijeh na njihovim licima nakon što sam spojila školske klupe i kad su počeli prebacivati lopticu, došlo mi je da zaplačem od sreće. Vjerujte mi, zbog tog njihova osmijeha sam zaboravila na to da do danas nemamo ni stol, ni mrežicu, ni rekete, a ni lopticu za stolni tenis – govori učiteljica Sabina dok joj se oči cakle dok govori o djeci i školi.

Djeci koja se, osim učenja, vole igrati često nedostaju autići i igračke za logičke igre, a kako učiteljica Sabina i sama ima svoju djecu, puno toga od kuće donosi u školu.

- Planiram im kupiti nogometnu loptu jer je nemamo. Uvijek nekako krpamo i nadopunjujemo se. Nešto i matična škola da, a nešto se kupi i iz vlastitog džepa. Livade se smatraju bogatim krajem, a škola je siromašna. Jednostavno ne znam i ne razumijem u čemu je problem. Oni sretni dolaze i sretni odlaze iz ove škole, neovisno o svim materijalnim uvjetima – pojašnjava učiteljica Sabina dodavši kako učiteljski posao i rad s djecom voli najviše na svijetu bez obzira na to u kakvom su stanju unutarnji i vanjski zidovi škole. Najvažnija su joj djeca i njihovo znanje. 

Škola u Livadama je, u što smo se i sami uvjerili, škola bez stresa, puna volje i želje za novim znanjima i jedno bolje sutra. Kažu da su se već navikle na nedostatke na koje više ne obraćaju pažnju te se nadaju da će sljedećih godina doći koji prvaši kako se škola ne bi zatvorila. Učenici male škole u Livadama - Melisa, Vinko, Martin, Lana, Sara, Jasmin, Alison, Denis, Lorenco, Danijela, Luka, Petra i Belma - sa svojim učiteljicama Sabinom i Martinom poručuju kako su oni uistinu mala škola velikog srca.