Hvala vam za ovo što radite. Molim vas, samo pišite o našim nestalima, nemojte odustati. Zbog njih, zbog nas...

Ove mi je riječi uputila majka jednog hrvatskog branitelja za kojim očajnički traga od 1991. godine, kad mu se na ratištu gubi svaki trag. I te riječi sam u proteklih šest godina čula puno puta iz usta ostalih majki, sestara, kćeri i očeva ljudi koji se još vode nestalima od 1991. godine.

Upoznajući tu tihu, dostojanstvenu i samozatajnu skupinu ljudi, moje poštovanje prema njima bilo je sve veće. Shvatila sam da su ranjeni, tužni, razočarani, da su rastrgani između te nesretne 1991. i sadašnjeg vremena, i da od budućnosti žele samo odgovor na pitanje: "Gdje su naši najmiliji? Hoću li za života naći barem jednu kost da je položim u taj hladan grob i da znam da ovdje počiva u miru?".

Od završetka Domovinskog rata prošlo je 28 godina, a zahvaljujući naporima nadležnih tijela RH, do danas je riješena sudbina većine evidentiranih nestalih osoba. Nažalost, još je 1806 neriješenih slučajeva iz Domovinskog rata.

I dalje je to golema brojka. I dalje smo stava da svaka obitelj mora pronaći svoje najmilije i dostojno ih ukopati. I dalje ću, kao novinarka, uz podršku redakcije, pisati o nestalima u Domovinskom ratu. Ali samo ako obitelji to budu željele. Jer za ispričati te mučne trenutke i ogoljeti intimu treba hrabrosti, treba vremena i treba snage. Boli me što je u proteklih šest godina preminulo 13 mojih sugovornika. Boli me što su roditelji tih nestalih žena, djevojaka, djece i mladića sve stariji i sve nemoćniji. Boli me što i dalje, nakon toliko vremena, još postoji blokada informacija, iako svi znamo da se odgovori skrivaju u beogradskim arhivima.

Od nestalih ne smijemo odustati. Moramo napraviti sve da se taj svaki slučaj riješi. Mi smo i dalje spremni pomoći, biti glas obitelji nestalih i čvrsta potpora do trenutka dok ne nađu svoj mir.