Prošla je 31 godina od vojno-redarstvene akcije Maslenica. U toj akciji, u kojoj je u borbi prsa u prsa poginulo 127 hrvatskih junaka, napokon se cestovno povezivala Dalmacija sa kopnenom Hrvatskom. Maslenica je bila prekretnica u ratu i preduvjet za Oluju.
- Akcija Maslenica je bila jako važna operacija, prva velika oslobodilačka operacija hrvatske vojske. Udaljili smo neposrednu opasnost od Zadra i svih naselja duž obale sve do Šibenika. Spojili smo sjever i jug Hrvatske. Do tada smo se samo branili, a od tada smo krenuli naprijed i mi smo napali njih koji su izvršili agresiju i okupirali naš teritorij. Zbog Maslenice bili smo spremni za finale, za Oluju - kazao je svojedobno general Ante Gotovina.
Neprijatelj je bio iznenađen i zatečen
Naime, hrvatske vojnike dugo je trebalo “zauzdavati” da ne krenu u oslobađanje zadarskoga zaleđa. Čekala se samo politička odluka tadašnjega državnoga vrha na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Vojno-redarstvena akcija Maslenica se dugo i pomno pripremala u tajnosti. Odlučili su da se u napad i oslobađanje okupiranoga prostora krene u rano jutro 22. siječnja 1993. godine. Svjedoci pričaju kako su neposredno prije napada bili isključeni svi telefoni na zadarskom području. Tek je počelo svitati prohladno siječanjsko jutro kad su postrojbe Hrvatske vojske počele snažan topnički napad na neprijateljske položaje, koji su bili i nadomak samom gradu Zadru.
Taj prvi udar trajao je desetak-petnaest minuta. Neprijatelj je bio iznenađen, zatečen i nepripremljen, što je omogućilo ostalim postrojbama da krenu u silovit napad.
Potpuno rasulo u Krajini
U Krajini je zavladala totalna panika. Ondašnji Radio Knin pokušao je smiriti paniku puštanjem četničkih pjesama. To je nastojao učiniti i krajiški vođa Milan Martić.
- Ne smije nam se ponoviti jučerašnja situacija, kad je iz Krajine pobjeglo 10.000 ljudi - apelirao je Martić svjestan da kod njih vlada potpuno rasulo. Odmah su zatražili pomoć iz Srbije
Stigli su Arkanovi Tigrovi i pripadnici Srpske radikalne stranke. Došle su se boriti najuvježbanije i najelitnije postrojbe kao što su "Knindže" kapetana Dragana i "Niški specijalci".
Došli su i pripadnici vojnih postrojbi iz BiH kojima je zapovijedao general Ratko Mladić. U toj operaciji sudjelovale su i najbolje hrvatske snage, ali najbolje snage protivničke, srpske strane. Zapravo su se na Maslenici našle sve terenski najbolje postrojbe. No, u sudaru s hrvatskom vojskom "polomili su zube".
- Bila je to akcija koja nas je usmjerila dalje, u kojoj smo stekli sva taktička i tehnička znanja i razvili naše oružane snage da bismo došli do konačne pobjede. Bio je to početak kraja - kazao je o akciji Maslenica general Ante Gotovina.
Dugoročni učinak operacije bio je koban za pobunjene Srbe. Uz psihološki poraz, iscrpljeni su i ljudski i materijalno. Od tog udarca nisu se oporavili do kraja rata.
Zadrani su napokon mogli odahnuti
Glavni cilj akcije bio je osloboditi Novsko ždrilo te na mjestu srušenoga Masleničkoga mosta postaviti pontonski te tako ponovno povezati sjever i jug Hrvatske. Hrvatskim vojnicima i policajcima to je pošlo za rukom već prvoga dana napada. Tada su oslobođena i mjesta Rovanjska i Maslenica, dio Podgradine, Islam Latinski i Grčki te Kašić. Sljedećih nekoliko dana hrvatske snage su u ofenzivi oslobodile Babindub i Zračnu luku Zemunik, Crno, Murvicu, Paljuv, dijelove Škabrnje, Smoković i Novigrad.
Iznimno važno bilo je izbiti i na Velebit, odakle se mogla nadzirati neprijateljska komunikacija između Obrovca i Gračaca. Operaciju su isplanirali i vodili, uz ostale suradnike, generali Janko Bobetko, tada načelnik Glavnog stožera, Ante Gotovina, zapovjednik Operativne zone Split, i Mladen Markač, zapovjednik policijskih specijalaca.
Svi koji se prisjećaju tih dana 1993. znaju jako dobro što je značilo oslobađanje zadarskoga zaleđa. Zadrani su napokon mogli odahnuti, neprijateljsko oružje bilo je odbačeno od samih prilaza gradu.
Ivan Majetić izgubio je oba sina u akciji Maslinica. Na predstavljanju knjige Operacija 'Maslenica' - Sjećanja sudionika kazao je sljedeće:
- Moja dva sina, Ivica i Anto, stradala su u ovoj akciji, a od 1991. godine bili su na ratištima. U zadarskom zaleđu bili su preko dva mjeseca, a mi o njima nismo dobivali gotovo nikakve informacije. Tek smo treći ili četvrti dan saznali da su nam sinovi poginuli, nitko nije mogao skupiti hrabrosti reći nam. Danas, nakon toliko vremena, jednako boli i jednako je teško. Ja sam ponosan na svoju djecu, ali nisam na druge stvari koje nam se događaju u državi.