Obitelj Begović je rat dočekala u svom domu u Vinkovcima. Živjeli su u rubnom dijelu grada zvanom Mala Bosna, nedaleko od okupiranih Mirkovaca.
Mama Melita radila je kao nastavnica, ali je s početkom ratnih djelovanja bila stalno s djecom, kćeri Martinom, koja je tad imala 1,5 godina, te godinu starijim sinom Ivanom. Njezin suprug Blaž bio je dragovoljac i svakodnevno je odlazio na prvu crtu obrane. Kao i većina ljudi u to vrijeme, ni oni nisu bili posve svjesni pogibelji kojoj su bili izloženi stalnim i svakodnevnim granatiranjima. Iako su većinu vremena provodili po podrumima, nastojali su živjeti normalno, kad god bi zavladalo zatišje. Jedno takvo zatišje s prvim danom studenog 1991. godine za ovu obitelji bilo je kobno. Tog dana, prisjeća se Melita, s djecom je bila u kući njezinih roditelja.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Sjećam se, bila je nedjelja. Tu noć prespavali smo u podrumu zbog granata, ali dan je protjecao posve mirno. Oko pola 2 popodne bili smo u dnevnoj sobi - djeca, ja i moji roditelji. Moj otac ležao je pored prozora, majka je došla iz noćne i spavala na krevetu pored. Ja sam sjedila s Lego kockama u krilu, sin Ivan stajao je pored mene i slagao ih, a kći Martina igrala se pored nas. Ispred prozora smo imali drvo marelice. Odjednom se začula ispaljena granata, koja je pala u krošnju drveta, zabila se u deblo i geleri su se sasuli po cijeloj sobi - nastavlja.
Nakon prvotnog šoka od eksplozije začula je kćer kako plače, a sin je stajao pored nje i jako je čudno gledao. Otac joj je jaukao jer je bio ranjen.
- Prvo sam spašavala Martinu jer sam po njoj vidjela krv. Ivan je i dalje stajao i gledao. Uhvatila sam ga za glavu da ga približim k sebi, a na dlanu mi je ostala siva tekućina. Bila sam u šoku - priča Melita.
Na vrata su odmah došli susjedi kako bi pomogli. Ubrzo je stigla Hitna. Djecu su zamotali u deke i stavili im šljemove na glavu. Dok su s njima trčali prema vozilu, s kuća su padali crjepovi jer je granatiranje bilo neprekidno, prisjeća se Melita Begović dana kad je umalo izgubila djecu. Ona i majka prošle su neozlijeđene. Njena kći Martina zadobila je prostrijel ruke, vrata kroz vratni mišić, a geler joj je ostao u donjem dijelu kralježnice. Nasreću, nije ozlijedio leđnu moždinu. Ivanu je geler ušao u glavu 5 centimetara i curio mu je likvor. Sreća u nesreći bila je što je Ivan tad bio mali. Mozak i kosti glave nisu bili posve razvijeni pa se kasnije uspješno oporavljao. Melitin otac imao je rane po prsima i ruci, ali nije bio životno ugrožen.
Djetinjstvo po bolnicama
- Po dolasku u bolnicu djeca su odmah operirana. Ne sjećam se više koliko je to sve trajalo. Bila sam u šoku. Bolnica je neprestano bila granatirana, Izgledala je strašno. Svi smo bili u podrumu - nastavlja.
Nakon operacije djecu su dovezli u sobu. Martina se odmah probudila, ali Ivan ne. Kirurg dr. Hodalić, koji ih je operirao, rekao mi je da je učinio što je mogao. Za Ivana nije garantirao da će vidjeti i čuti.
- Samo sam tupo gledala u njega. Dok sam sjedila između svoje operirane djece, Ivan se počeo buditi. Negdje u sobi pala je neka metalna posuda i on se stresao. Odahnula sam jer sam shvatila da čuje - prisjeća se. Kasnije su mu donijeli omiljenu igračku i rukicama je odmah posegnuo da je uzme.
- Tad sam shvatila i da vidi. To mi je tad bilo sve što sam trebala i željela - priča dalje mama Melita.
Ivan je prvo dobio umjetnu plastičnu moždanu opnu. Teško joj je prisjećati se svega toga. Ne želi jer zbog toga je godinama kasnije bila istraumatizirana i imala osjećaj krivnje što nije djecu sačuvala od te pogibelji. Nakon što je doktor u polurazrušenoj vinkovačkoj bolnici sanirao Martinine i Ivanove ozljede, Melita je s djecom poslana prvo u ratnu bolnicu u Mikanovce, a zatim i u Zagreb u Klaićevu. Zapadna Slavonija bila je okupirana, vozila ih je Hitna po poljima i divljim putevima. I dok su djecu smjestili u bolnicu, ona se uputia rođacima svog supruga koje je prethodno vidjela jednom u živoru. U Klaićevoj su Martina i Ivan ponovno operirani. Ivanu su liječnici transplantirali moždanu opnu djeteta koje je tad stradalo u prometnoj nesreći. I danas još ima dio na glavi gdje nema kost. Djeca su u bolnici provela 40 dana.
- Dok je Ivan bio mali, morali smo paziti da ne padne jer je uvijek postojala mogućnost ozljede toga dijela. Kasnije on više nije htio ići na operacije i navikao se živjeti s tom rupom u glavi. Kad je završeno njihovo liječenje, dr. Švagelj nas je potaknuo da za djecu zatražimo invalidnost. Martina je dobila 30 posto invaliditeta. Iako je Ivanu prvo utvrđena invalidnost od 60 posto, kasnije mu je smanjena na 40 posto. Dobili smo i jedno rješenje za ukidanje invaliditeta uz obrazloženje kako se radi o malom djetetu koje će se psihički oporaviti i neće imati traume, a da je ozljeda na glavi sanirana u potpunosti, na koje smo se žalili. Ivan je kasnije imao još sedam operacija, ali ne na glavi: slijepo crijevo, bruh, oči zbog strabizma, bubreg dva puta. Pitali smo se je li to povezano s ratnom ozljedom glave jer, realno, previše ih je imao. No nitko to nije htio dovesti u vezu. Sve je to bilo do njegove 15. godine, poslije toga više ne. Martina nije imala nikakvih problema - govori mama Melita.
'Postojimo i imamo traume'
Završetkom rata vratili su se u svoj dom u Vinkovce, djeca su krenula u školu, Melita i Blaž vratili su se na svoja radna mjesta. Obitelj im se proširila za još troje djece i s godinama su izgradili svoj sigurni obiteljski balon. Martina i Ivan bili su svjesni svog stradanja, ozljeda i da su civilne žrtve rata, a mama Melita nikad se nije mirila s činjenicom da civilne žrtve rata ne ostvaruju adekvatna prava. Osnovala je Udrugu civilnih žrtava rata, povezala se s istima iz drugih gradova i ujedinili se u Zajednicu.
Od tada traje njihova borba za status civila. Tragično je, kaže, da Hrvatska ni 30 godina nakon rata nema registar civilnih žrtava. A zašto? Zato što je neki tamo general poslije bitke rekao da su svi civili bili podrumaši i ne trebaju imati prava. A tko je vozio Hitnu pomoć i sakupljao ranjenike, tko je radio u bolnici, tko je pekao kruh i razvozio po gradu, uklanjao ruševine s cesta kako bi ostale prohodne, tko je kuhao braniteljima...? Tolika djeca su poginula, a mi zapravo uopće nemamo točnu brojku koliko zapravo njih smo izgubili, 306 ili 402.
- Stalno su nas krpali uz branitelje, a mi nikad nismo ni htjeli imati prava kao oni, jer to nije isto. Dugo sam bila entuzijast, a sad gubim volju. Bojim se da je vrijeme učinilo svoje, da Zakon o civilnim žrtvama koji je konačno došao na red zapravo dolazi dosta kasno - rekla je.
Martina i Ivan prate majku u toj borbi nastojeći svojim primjerom pokazati da su civilne žrtve stvarne i da imaju traume jednako kao i branitelji.