Svaki korak postajao je sve teži jer kiša je pljuštala cijelu noć i od njiva je napravila blato. Djeci su čizmice ostajale u blatu kako su koračali. Neki su bili toliko umorni da su htjeli odustati. Jedna žena je ranjena u nogu, vikala je mužu da ju ostavi, da ju ubije, ali nismo dali. Njenih troje djece bilo je sa nama u proboju. Nosili smo je svi naizmjence.
Sjećam se jednog brda na koje smo se morali popeti pa se većina sa njega kotrljala jer nisu mogli sići. Posebno teško bilo je kada smo shvatili da nas četnici traže po poljima. Transporterima se voze kroz kukuruze i traže skrivene ljude. Osjećali smo se kao progonjene životinje u lovu, prisjetio se prije nekoliko godina vukovarski branitelj Marinko Babić (55) iz Đakova proboja 16. studenog 1991. godine.
Pogledajte video: Svog sam sina nosio u rancu
Sjećanje na tu noć, najdužu noć u njegovom životu, nikada neće izblijediti, duboko ga je pohranio u sebe i nerado o tome govori. Bio je to dan proboja iz okupiranog Vukovara. Dan u kojem je skupina od 40-tak ljudi otišla u 20 kilometara dugu mračnu neizvjesnost, tijekom koje su upoznali granice svog straha, izdržljivosti, hrabrosti, odanosti i ljubavi.
Stavio sam ga u ranac, kroz rupe mu provukao noge, zakopčao i navukao na prsa
Posebno tešku zadaću te noći imao je upravo Marinko Babić koji je u proboj iz Vukovara krenuo sa trudnom suprugom i malenim, dvogodišnjim sinom Ivanom.
- Dan prije proboja bio sam sa dečkima na položaju. Gledali smo dalekozorom prema Bogdanovcima jer otamo je dopirala neka svjetlost. Ponadali smo se da to možda naši pokušavaju doći do Vukovara. Tek kasnije shvatili smo da to četnici pale kuće, da su Bogdanovci pali. Došao sam u stan oko 23 sata, a već oko 3 u noći na vrata je lupao moj suborac Frenki i vikao 'Idemo brzo!'. Supruga i ja smo se pogledali. Za mene nije bilo upitno ići u proboj ili ne. Želio sam ići i pokušati izaći. I supruga jer rekla da i ona ide sa djetetom. Ipak, bilo nas je strah zbog malog, da mu se nešto ne dogodi, ali nismo imali drugu opciju. Probudila ga je, dograbila par pelena i rezervnu trenerkicu.
Mislim da čak ni od hrane nije ništa uzela. Ja sam ranije pripremio vojnički ranac, na kojemu sam izbušio dvije rupe. Stavio sam malog u ranac, kroz rupe mu provukao noge, zakopčao ga i navukao na prsa. Izletjeli smo iz stana. Četnici su došli iza Olajnice, na 400 metara od Vuke. Pucalo se sa svih strana, cestom se nije moglo proći - govori dalje svoja sjećanja Marinko nastojeći odagnati teške slike pred očima.
Čekale su nas tenkovi, četničke zasjede, mine...
Veoma brzo kod zapovjedništva se okupio veći broj ljudi. Njih oko 40-tak. Tu je bio i Branko Borković - Mladi Jastreb. Rekao je da će voditi proboj. Marinko je pogledao ljude. Bilo je u desetak žena, čak šestoro djece. Troje malih od Jože Horvata-Mađara. Imali su 9, 11 i 13 godina. Jedanaestogodišnji Alen plakao je jer mu tata ne da pištolj. Bila je tu i njihova mama Jadranka. Svima je rečeno da se stalno drže grupe, da Frenki zna siguran izlazak iz grada, a dalje prema Vinkovcima ih čeka neizvjesnost; kukuruzi, blato, tenkovi, četničke zasjede, mine..
Svi su polijegali na tlo, a ja nisam mogao jer mi je mali bio na prsima. Zapravo sam tek onda shvatio da imam problem. Ne mogu na prsa, jer ću leći na njega, ne mogu na leđa, jer će mi on onda biti izložen. Nije mi preostalo ništa drugo nego malo se pognuti, čučnuti, da njega zaštitim, pa ako trebam dobiti metak, da dobijem ja, a ne on - priča Marinko.
Svi iz kolone smo se razbježali kojekuda. Ljudi su padali, dizali jedni druge, odvlačili iza drveća. Nastala je panika. Bježali su prema šumi, samo da se izvuku iz te situacije. Nakon pucnjave dvojica vojnika se izdvajaju iz grupe, pozdravljaju se sa njima i vraćaju se u Vukovar da izvuku još nekoga. Uspjevaju izaći sa sljedećom grupom. Dopukovnik Vladimir Urban netragom je nestao. Nitko nije ranjen i nastavili su put dalje.
Kiša je počela padati i pretvarala se u jak pljusak. Marinko je znao da im kiša pomaže u proboju, ali se silno bojao za svog Ivana kojega nikako nije mogao sakriti od kiše ispod jakne. Malena je plava glavica kisnula ispod svoje kapice, ali je šutila i sve gledala širom otvorenih, uplašenih očiju. Osjećao se siguran na tatinim prsima.
- Puzali smo kroz njivu kada su naišla dva transportera kod Bogdanovaca. Svi smo uskočili u veliku rupu od rakete koja je bila 7 metara velika i oko dva duboka. Iako nismo bili sigurni u put, pratili smo dalekovod Mala Bosna iz Vinkovaca kojega smo stalno vidjeli. Svi smo vodili, nitko nije bio siguran kamo točno moramo ići. Na nekom dijelu puta Budimir je rekao da idemo prema Petrovcima, da je to sigurno selo, rusinsko, da mu je tamo supruga. Sjećam se došli smo na neku uzvisinu, pa ušli u dolu i vidjeli selo u daljini. Vidjeli smo uokolo razvučenu žicu, one vrhove od mina pašteta, ježeve. Znam da je bilo 15 sati popodne. Taman kad smo pomislili da u selu nema nikoga i da ćemo ići unutra, prolaze dva-tri četnika.
Odlučili smo se pritajiti pa vidjeti što će se događati. Odjednom su došli transporteri pa smo shvatili da smo skoro ušli u četničko leglo. Sve bi nas poubijali. Uostalom, jedna je grupa tamo tako i izginula. Čekali smo da padne noć i morali smo puzati pored njihovih rovova koji su bili na par metara udaljeni od nas; vidjeli smo da iz njih vire one rore od pušaka. Srećom pa nas nisu vidjeli. Čuli su nas tek kasnije, kada smo već prošli selo. Onda su počeli po nama pucati iz transportera. Tada je ranjena Horvatova žena - kaže Marinko koji je cijelim putem najviše strahovao za malog Ivana. Sačuvati njegov život bio je tatin prioritet.
U proboju niti jednom nije zaplakao. Šutio je i trpio
Osim Ivana, nosio je još i ranac sa desetak punjena streljiva i pušku. Tek u ponekim trenucima odmora, kada su se morali pritajiti, kada su malo naložili vatru da se ugriju, Marinko je sina dao supruzi.
- Bio sam fasciniran sa njime. U 24 sata proboja, u teškim trenucima, u strahu, u puzanju, po toj kiši koja je nemilice padala, on se niti jednom nije oglasio, niti jednom zaplakao ili nešto pitao. Sakrio bi glavicu u moja prsa i trpio. A vjerojatno je bio i gladan i žedan i umoran. Nije zaspao ni na trenutak. Valjda je instinktom male životinjice i on osjećao strah pa se umirio. Bio je moj mali heroj - kaže tata Marinko dodajući kako je zbog malenog Ivana bar deset puta u proboju požalio što ga je poveo sa sobom, što dijete mora trpjeti sav taj užas i strah, što i njega i suprugu nije ranije sklonio na sigurno.
- Najteže mi je bilo kada smo došli na neki dio koji je bio zasađen kupusom. Svi smo bili gladni i žedni, pogotovo jer ni u Vukovaru zadnjih dana nisi imao bog zna što za pojesti. Ljudi su počeli kidati listove kupusa i žvakati ih. Ivan je to vidio pa je i on uzeo list kupusa i jeo ga, žvakao, iako mu uopće nije bilo fino. Šutio je i jeo. Tugu koju sam tada osjetio ne mogu usporediti sa ničim. No, nisi tada imao vremena za previše razmišljanja. Prihvaćaš stvari kakve jesu, to je bilo preživljavanje, jedna etapa užasa i put prema boljem - prisjeća se Marinko.
Trebalo nam je vremena da shvatimo da smo na sigurnom
Njegova supruga Marija, iako trudna, također je sve šutke podnosila. Pomagala je i suprugu i drugim ljudima u koloni. Neki su htjeli odustati, neki su se htjeli ubiti jer su toliko psihički pali da više nisu vidjeli nikakav izlaz iz situacije.
Jedni druge su hrabrili, nosili.
- Nikome od nas nije bilo lako. Nosi te taj neki adrenalin, ili strah, ili želja za preživljavanjem, pa sve to izdržiš. Zadnja etapa proboja bila je najteža. Svi smo već padali od umora. Ja više nisam bio siguran što će biti sa nama. Bili smo gladni i žedni, pomalo i dezorijentirani. Bilo je oko tri ujutro kada je netko povikao 'Stoj!'.
Svi smo se opet pobacali po zemlji, mi koji smo imali oružje smo repetirali.
Viknuli smo 'Ne pucaj, ima žena i djece, Vukovarci smo'. Čuli su se neki glasovi. Odjednom su ljudi počeli trčati prema nama, nosili su našu djecu, grlili nas, ljubili, plakali - trenutak koji neću nikada zaboraviti.
Dočekali su nas pripadnici HOS-a. Odveli su nas u neku zgradu. Neke su djevojke mom malom Ivanu cjedile sok od mandarine, sipali mu u bočicu i dali mu da pije. Nama su donosili hranu i vodu, pitali nas što želimo. Ja sam imao jaku veliku želju popiti pivo. I popio sam ga. Nakon toga, narednih 20 godina nisam popio niti jedno. c, da smo došli u Vinkovce iz puta, iz proboja koji neki nikada nisu prošli, izgubili su se u njemu, ubijeni su, nestali - sjeća se Marinko dolaska na slobodu.
Proboj iz Vukovara, kroz kukuruze, prošlo je oko 800 Vukovaraca. 300 ljudi nestalo je na tom putu. Nikada nije postojao plan proboja niti je on bio organiziran. U njega su išli oni koji su mislili da dovoljno poznaju puteve i njive prema Vinkovcima. U proboj su krenule čitave obitelji, ali su se u njemu razdvojile i nikada se više nisu sastali.
- O ovome sam pričao svega par puta, svom sinu Ivanu, koji se na sreću ne sjeća toga proboja, i nekim drugim članovima obitelji. To su sjećanja koja su mi se duboko usadila u dušu i ne želim ih vaditi. Ivan iznimno cijeni to što sam učinio, i više puta mi je zahvalio, iako nije trebao jer to bi učinio svaki roditelji na mom mjestu - zaključio je u našem razgovoru prije nekoliko godina Marinko čija je obitelj potom godinama bila u progonstvu.