Pera Mamić iz Tenje imala je 65 godina kad su je četnici iz kuće odveli u improvizirani logor u kinodvorani u centru naselja. Onamo su doveli još 15-ak starih ljudi koji su ostali u selu nakon pada misleći da im nitko od sumještana neće učiniti ništa nažao. No Pera je, kao i ostali, bila u krivu. Četnici su je tukli i zlostavljali, a nakon nekoliko dana kamionom odvezli u nepoznato i ubili.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Mama je bila jaka žena, vrijedna, odlučna. Ostala je bez muža 1981. i otad smo sestra, ona i ja bile zajedno. Neposredno prije rata u Tenji smo živjele mama, moj suprug Vlatko i ja. Sve je počelo još 1990. godine kad su Srbi počeli maltretirati nas Hrvate koji smo se učlanili u HDZ. Moj suprug bio je u pričuvnom sastavu specijalne policije i često je bio odsutan zbog terena. Mama i ja ostale smo same u lipnju 1991. Kako smo živjele u starom dijelu Tenje, u kojem je živjelo većinom srpsko stanovništvo, zbog sigurnosti smo nastojale noći provoditi kod susjeda i prijatelja. Te nedjelje, 30. lipnja, počelo je puškaranje i sirene. Krenule smo kod prijatelja Gorana Livaje u novu Tenju. Noć je bila burna jer su ranjena naša dva policajca. Mama je ujutro krenula kući, a i ja s njom - prisjeća se dana s početka rata Vera Perković (59) iz Osijeka, Perina mlađa kći.
U kući nisu imale telefon, ali im je susjeda dojavila da ih Vlatko poziva da hitno izađu iz sela. No obje su to odbile. Oko 21 sat opet su pošle prema novoj Tenji nadajući se da će im netko ponuditi sigurno utočište. Ali većina kuća bila je zaključana.
- Mama je ostala kod obitelji Valentić, gdje se skrilo još žena. Meni je rekla da odem dalje prema Osijeku. Imala sam bicikl, pa sam mislila da ću lako doći nazad po nju ako se nešto nepredviđeno dogodi. Na raskrižju između stare i nove Tenje vidjela sam naoružane muškarce u civilu misleći da su to naši policajci, ali ubrzo sam shvatila da su to Srbi koji dižu barikade. U kanalu su već postavili dvadesetak mitraljeza okrenutih prema Osijeku. I danas žalim što se nisam vratila po nju i odvukla je sa sobom. Nakon toga više nikad nisam vidjela ni čula svoju majku - kaže Vera, koja je došla k sestri u Čepin.
- Da je htjela, mama je mogla pobjeći kroz kukuruze, dobro je znala putove. Ali bila je vezana za kuću, stoku, a i mislila je da će se sve brzo smiriti. Od svih žena koje su tu noć bile s njom samo je ona nestala jer se ona vratila doma, a druge su izašle iz sela - kaže Vera dodajući kako se ona bojala jedino njihove prve susjede, Srpkinje, koja je imala zeta u JNA. On je prvi dovezao transporter u Tenju. Saznala je da ju je upravo ona prokazala.
Pera je nestala 6. srpnja 1991. Navodno su je nekoliko dana prije toga viđali kako kosi oko kuće. A onda su četnici pokupili sve ljude iz kuća i odveli u kinodvoranu.
- Ne znajući kako da dođem do informacija o mami, preko Crvenoga križa sam joj poslala pismo. To pismo stiglo je u općinu i tamo su ga svi čitali, pa i ta susjeda, koja mi je na kraju i odgovorila na njega. Napisala mi je da mamu nije vidjela od 6. srpnja i zamolila me da pozdravim njenu obitelj u Osijeku. Nakon rata prvo je otišla živjeti u Srbiju, a potom se 1997. godine vratila u Osijek. Dobila je sve povlastice i obnovu, a umrla je prije tri godine. Nikad mi nije htjela reći gdje mi je mama, iako sam sigurna da je sve znala - kaže ogorčena Vera, koja još čuva to pismo koje je dobila.
- Dugo se za mamu nije znalo ništa. Do mene su stizale svakojake grozne priče. Tijekom suđenja koje se vodilo protiv osumnjičenih tenjskih četnika ustanovilo se da su svi zatočeni u kinu bili tamo nekoliko dana, a onda su ih kamionom odvezli prema Silašu. Nakon toga su ih odvezli prema Boboti i ondje ubili. Naknadno smo čuli i da su ta tijela godinama kasnije premještali i zapalili na ciglani u Sarvašu - kaže Vera, koja je bila jedan od svjedoka u postupku protiv tenjskih četnika koji se vodio u Beogradu.
Svjedočila je videovezom. Godinama se nadala maminu povratku. Odlazila je na sve razmjene, a poslije i na sve ekshumacije, gdje god su bile.
- Tek sam nakon 1997. godine shvatila da mama nije živa. Mislila sam da se nekako ipak izvukla. Tek kad sam došla u Tenju i vidjela da joj nema ni traga, shvatila sam da se dogodilo najgore. Najteže je bilo pomiriti se s tim da je nestala. Zbog toga se nisam mogla vratiti živjeti u Tenju. Prije par godina jedan je Srbin, koji živi vani, poručio svima nama koji tražimo svoje iz Tenje da ih nikad nećemo naći jer su iskopani iz grobnice i spaljeni u ciglani. Nikad nisam otišla na tu ciglanu, no, eto, ipak nije završila tamo. Kad su joj pronašli kosti, odahnula sam iako je to za mene bio trenutak u kojem sam je ponovno izgubila. Mama je u Tenji pored tatina groba i sebi napravila i spomenik i sretna sam što sam je konačno mogla dostojno pokopati, kad već njeni krvnici neće ni za što odgovarati - dodaje Vera.