Kada vidiš svoje dijete s brojnim teškim dijagnozama kako stalno pada, hrabro se iznova uspravlja i diže kako bi opet napravio nekoliko samostalnih koraka, vidiš snagu golemu kao najveća planina. Ništa ti onda nije teško jer život je neprekidno padanje i dizanje, baš kao što to moj Stjepko svakoga dana pokazuje. I ne žali se. Nikada. On je moj borac, moja motivacija, ponos i beskrajna radost, kazala je Kristina Ileš,majka malog Stjepana Budimira (5) iz Rovinja, dječaka koji je prkosio svim dijagnozama i prohodao prije točno godinu dana.
POGLEDAJTE VIDEO:
To je obitelji bio najveći novogodišnji poklon. Prve samostalne korake dječak je napravio prošle godine u siječnju, a Kristina nije prestajala plakati. Od sreće i ponosa, vidjevši veliki napredak svoga mališana. Podsjetimo, o Stjepanu smo pisali početkom siječnja. Dječačić je rođen u 37. tjednu trudnoće i tijekom porođaja ostao je bez kisika.
- Njegovo maleno tijelo tada je počelo svoju prvu od brojnih bitki, kad su ga liječnici reanimirali. Suprug i ja Stjepka smo čekali punih 18 godina i on je jako željeno dijete. Odmah po rođenju vidjelo se da mu crijeva nisu do kraja razvijena pa je već nakon poroda operiran na Kantridi te su mu odstranili 13 centimetara crijeva, a ima i brojne druge teške dijagnoze - prisjetila se Kristina.
No ništa od toga Stjepka ne sprječava da iz dana u dan napreduje koračajući svojim nestabilnim nogicama sve bolje. Pada i dalje, ali se diže i pokušava opet, baš kao što to rade pravi borci. I kad je nedavno slomio ključnu kost jer su mu kosti slabe, Stjepko se nije žalio, kao da je to nešto normalno. Stjepko, kako ga svi od milja u obitelji zovu, preživio je i sepsu kao beba, ali su se tada pojavili povišeni laktati u krvi te sumnja na metaboličku bolest. Svoje prve korake napravio je na pulskom "Mornaru" kod terapeuta Domagoja, koji i danas s njim radi. Obojica imaju ogromno strpljenje i volju za Stjepkovim napretkom.
- Njegovi nalazi, zbog sumnje na metaboličku bolest, poslani su u Ameriku i još čekamo rezultate. Ali on napreduje svakim danom prema svojim mogućnostima. Ima svoj ritam koji poštujemo. Napravi nekoliko samostalnih koraka, ali puno pada. To znači da se puno puta i diže, a to je najvažnije. Idemo na vježbe na Goljak, na pulsku Verudu, plaćamo privatne terapeute, idemo u rovinjsku bolnicu dr. Martin Horvat i zbog toga je udruga "Istra pomaže" i organizirala humanitarnu akciju prilikom koje je za moga dječačića skupljeno oko 250.000 kuna koje su nam velika potpora za Stjepanovo liječenje i vježbe. Bez dobrih ljudi ne bi uspjeli i ne bi sami mogli pružiti svom djetetu sve što mu je potrebno da nije bilo svih tih divnih ljudi kojima se i ovoga puta neizmjerno zahvaljujem - naglasila je njegova mama.
Stjepko je dijete koje je od malih nogu navikao na bolnice, igle, liječničke tretmane, puno ljudi u bijelim kutama, vađenje krvi... Kristina kaže da i danas jako plače kada vadi krv, ali zna da se to mora.
- On i slabo govori i izgovara obrnute slogove. Tako, na primjer, umjesto kapa kaže "paka", ali se mi razumijemo. Prioritet nam je da se popravi i njegov govor, ali je dobro što je proširio količinu riječi s kojima se služi. Priča neki svoj jezik kako bi uvijek dobio ono što želi. On ima način da nam sve to kaže. Inače je jako veseo i pozitivan. Nije što je moj, ali Stjepko ima srce veliko kao kuća i topli osmijeh za svakog tko mu se približi - emotivno je rekla Kristina.
Obožava slatkiše, figurice paw patrol, ali isto tako sve bi dao za paštu bolonjez i domaću juhu. Snage i volje ne nedostaje pa, iako korača nesigurno, mali lav ne odustaje.
- Kako da se ja onda žalim na bilo što u životu kada vidim da se on ne žali. Voli život i to je najveća nada za mene kao majku da ćemo napredovati još više - kaže Kristina.