Ivana i Slaven Antolović iz Osijeka tražili su sve moguće načine na koje bi pomogli bolesnom sinu Mislavu.

Fanconijeva anemija je bolest slabo razvijene koštane srži, zbog čega je njegovo tijelo proizvodilo manje krvnih stanica. Dječakova krvna slika godinama je bila iznimno loša, a zdravstveno stanje sve više narušeno. Mislav je isprva primao transfuzije krvi, a onda je počeo koristiti lijek koji mu je stimulirao rad koštane srži, ali je nakon tri godine izazvao dobroćudni tumor na jetri. Zbog toga su morali prestati s terapijama pa je Mislav ponovno ovisio o transfuzijama. 

Mislavov oporavak je izgledao stravično, ali valjda tako mora biti. Zato sam ga i prozvala Aslanom, lavom, mojim junakom velikog srca

Jedina mogućnost i 80-postotna šansa da ga izliječe od Fanconijeve anemije bila je transplantacija koštane srži. No genetskom analizom, koju su obavili prije šest godina u Berlinu, Ivana i Slaven su otkrili da oni, kao i njihov drugi sin Jakov (8), ne mogu biti donori koštane srži jer u sebi nose aktivni gen - uzročnik anemije.

Tad su im liječnici objasnili da je jedini način na koji mogu pomoći Mislavu Ivanina nova trudnoća. No trebala je začeti umjetnom oplodnjom, i to tako da liječnici izaberu najbolji embrij koji ima neaktivan gen, a sve je morala obaviti u bolnici u Chicagu. Taj postupak je stajao oko 30.000 dolara, a novac je prikupljen velikom humanitarnom akcijom za Mislava. 

Iskra se rodila u Berlinu, gdje je obitelj i sad. Liječnici su odmah izvukli 75 mililitara koštane srži, ali nije bilo dovoljno. Morali su čekati da malena naraste da bi izvukli još 20. Transplantirali su koštanu srž u srpnju, a u rujnu su ga pustili na kućnu njegu.

- Mislavov oporavak je izgledao stravično, ali valjda tako mora biti. Zato sam ga i prozvala Aslanom, lavom, mojim junakom velikog srca - priča Ivana. 

Dodala je da je Mislav i dalje pod liječničkim nadzorom. Iskra mu je i doslovno dala novi život. Praksa je da se dijete promatra 200 dana nakon transplantacije. Prema toj računici, Mislav bi krajem siječnja konačno mogao kući u Osijek.

Kad je vidjela Mislava, Iskra nije prestajala vrištati od sreće

Najčešće su u bolnici igrali 'Čovječe, ne ljuti se', a i osoblje bolnice je, slaganjem ogrlice Mutperlen iznad njegova kreveta, Mislavu omogućilo da slaže mozaik svojeg liječenja. Naime, svaka perla je predstavljala neku fazu liječenja i imala je svoje značenje te se kroz nisku složenih perli uvijek moglo znati što se taj dan radilo. 

U sterilnoj jedinici u Berlinu Mislav se najradije družio s tuljanom Tulijem, igračkicom koju su mu pri dolasku u bolnicu darovali tamošnji liječnici. Iskra ga je vidjela nakon tri mjeseca i nije prestajala vrištati.