To je bio anđeo, baš kakvo joj je i ime. Pravi anđeo... sad anđela više nema, nema ga više uz mene. Za mene nema više života. Otišao je s njom. Mi smo slomljeni. Ne mogu više niti disati, niti živjeti, grcajući u suzama govori nam Zorica Ruman, majka Anđele Ruman (20) iz Stare Pazove, koja je poginula zbog pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu u petak.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Otišla je na taj kobni kolodvor kako bi se našla sa svojim dečkom. Trebali su otići kod njega kako bi proslavili njegov rođendan za vikend. Bili su sretni. Prvo se javila sestri, a onda i tati da je tamo i da je sve u redu. Kasnije je pozvala mene da se i meni javi da je stigla na kolodvor. Kratko smo razgovarale, a onda se poziv samo prekinuo. Mislila sam da je nestao signal ili da je stigao Miloš. Nisam ni slutila da je u tom trenutku betonska masa pala na moju kćer i ubila je - govori nam Zorica kroz suze.
- Nisam se odmah uplašila, sve je bilo dobro. Ali i dalje je nismo mogli dobiti, a kad sam dobila Miloševog brata koji također nije mogao doći do nje, tad je nastala panika. Onda sam vidjela inicijale na portalima. Utrnula sam. Odmah sam sa suprugom krenula prema Novom Sadu. Stigli smo do kolodvora, ali nismo mogli dobiti nikakve informacije. Još se ništa nije znalo. Potom smo otišli do bolnice, ali ni tamo nam nisu mogli ništa reći. Počela sam ludjeti. Nisam mogla do svoje kćeri. Tad je muž ostao ispred bolnice sa svojom majkom čekati neke informacije, a ja sam s rođakom otišla do policije po informacije - u dahu nam govori Zorica.
Kad joj je policajac potvrdio da joj je kćer među poginulima, nije vjerovala da je to istina.
- Nisam više bila svjesna ničega. Nisam znala gdje se nalazim ni kako da reagiram. Sve mi se izgubilo. I um i sve. Rekli su mi da je mrtva, da je moja kćer mrtva. Da je dijete koje je tek počelo živjeti mrtvo - rekla nam je Zorica i prasnula u plač.
Sprovod kćerke, kaže nam, ne može organizirati.
- Kako da svoju kćer stavim u hladnu zemlju? Kako to jedan roditelj može napraviti? Danas sam bila s njom dok je ležala u lijesu. Nisam mogla vjerovati da je ona unutra. Vikala sam, derala se da se ustane... - rekla nam je Zorica i krenula jače plakati:
- Rekla sam joj da ustane, da ne može biti mrtva... Kako ona može biti mrtva... Pa ona ima samo 20 godina, kao i Miloš. Ne znam, ne znam... Cijeli mi je život stao... Ne znam kako ćemo moći dalje. Suprug i starija kćerka su slomljeni. Hvala Bogu na dobrim prijateljima i rođacima koji nam pomažu u svemu. Ja ne mogu sama ništa, nije ostalo života u meni - dodala je Zorica grcajući u suzama.
Na prepucavanja u javnosti o tome tko je kriv, kaže da su svi krivi, ali da je to za njih sada nepotrebno.
- Kako možemo raspravljati o krivcima? Što će oni? Vratiti nam naše najmilije? Svi koji su imali doticaja s tom zgradom su krivi. Meni to više ništa ne znači. Moja kćer i njezin momak, koji mi je bio kao sin, su pod zemljom zbog korumpiranosti i aljkavosti. Zato što su htjeli trpati novac u svoje džepove, mi oplakujemo 14 života. Pa tamo su poginule i djevojčice od 4 i 7 godina... - rekla nam je Zorica i opet zaplakala.