Išla sam na svaku razmjenu. Sa sobom sam, uz fotografiju brata Stjepana nosila torbu u koju sam spremila njegove čiste hlače, košulju, čarape, cipele, sve ono u što ću ga preobući kada ga nađem. Hodala sam uokolo sa fotografijom, pokazivala je, ispitivala. I nakon svake razmjene slomljena se srca, sa tom torbom vraćala kući. Bez brata, otpočinje svoju tužnu priču Vukovarka Marija Radmilović Bali (53). Inače je vedra i nasmijana žena koja uživa u svojim unučicama od devet i šest godina. No, na spomen brata Stjepana, hrvatskog branitelja koji je nestao na Vučedolu 1991. godine, suze joj naviru na oči. Iako ne želi plakati, plače. Ti osjećaji koji je guše i taj teret koji nosi na srcu već više od četvrt stoljeća, sve je teži. Njezin brat bio je prvi kombajner Slavonije i Baranje. Od nje je bio stariji 12 godina i bio je brat u punom smislu te riječi.
POGLEDAJTE VIDEO: Vukovarka Marija 25 godina traži brata
– Uvijek me vodio sa sobom, brinuo o meni, bili smo nevjerojatno bliski. Zaposlio se kada sam krenula u školu. Svako jutro na stolu su me čekali bomboni i žvake koje mi je kupovao, to su sitnice koje pamtim. Ako mi je nešto trebalo, on nikada nije rekao da ne može. Sjećam se dana kada su naši redarstvenici izmasakrirani u Borovu selu. Radila sam u vinariji i da bi došla kući, morala sam proći pokraj vojarne. Zvala sam ga i pitala kako ću kući navečer, a on mi je odgovorio: Čekaj me, na Mitnici je kaos, ali doći ću. Iako je Mitnica gorjela, došao je po mene i dovezao me kući. Takav je bio moj brat – kroz suze priča Marija. Ne želi plakati, ali koliko se god trudila, ne može ih zaustaviti. Na spomen brata poteku i nakon 25 godina...
– Pad Vukovara dočekala sam u Karlovcu.Znala sam da su mi u rodnom gradu otac i brat. U Zagrebu su se podnosile prijave za ljude koji iz Vukovara nisu stigli i prijavila sam obojicu. Nakon kratkog vremena, otac se vratio. Ali moj brat nije.Još se nadam, još ga tražim. Do sada nije bilo nikakve pouzdane informacije. Čula sam da su bačeni u bunar tu nedaleko. Obišla sam sve bunare gdje god sam načula da su ih bacili. Ništa. Obišla sam i Ristićev salaš i podrum ispod zemlje, no samo smo našli stare krpe i jakne.Nikada nije bio ni na jednom spisku za bilo koji logor. No, nismo se prestali nadati i tražiti. I sada bih išla na kraj svijeta kada bih zala da ću pronaći svog brata – priznaje nam Marija. Posljednji puta viđen je na parkiralištu u Vučedolu. Bio je živ. Iza toga gubi mu se svaki trag, a Marija ni danas ne zna pravu istinu niti okolnosti nestanka.
– Kad je pao Vukovar, majka mi se razboljela i pala u šećernu komu. Znala je da joj je sin ostao u Vukovaru i to nije mogla preboljeti. Svaki dan je plakala. Živjela je još 15 godina i umrla plačući jer ga nije pronašla. U Vukovar smo se vratili u veljači 1999. godine. Nismo zatekli ništa. Od majčine kuće u kojoj je živio brat sa djecom i suprugom ostao je samo kostur. Unutra ništa, niti jedne uspomene. Tu je moj dom, tu sam odrasla i jedina ostala živa. Svi moji su umrli i rekla sam sama sebi: Moraš se vratiti. To je naše – odlučnim glasom pripovijeda Marija. Od prošlosti su joj ostale samo uspomene. Kada prošeće gradom, nema više prijatelja. Dio je ubijen, a s nekim novim ljudima nije se sprijateljila.
– Mi smo prijatelje birali po dobroti, ne po nacionalnosti. Moj brat je bio pošten, dobar čovjek koji je svima htio pomoći. Sa svakim je bio dobar, volio je puno raditi. Osim u VUPIK-u, sa zadovoljstvom je ljudima popravljao kombajne da mogu vršiti pšenicu. A više ga nemam- uz bolan uzdah niže Marija. Iz braka sa suprugom Stevom ima kćerku kojoj je dala svu ljubav. Ispunjavaju je u unučice, no čežnja, tuga i ljubav prema nestalom bratu je posebna.
– Bio bi lijepo da se ljudima koji su odgovorni i imaju veze s nestankom mog brata, ali i ostalih suboraca, probudi savjest nakon tih gotovo tri desetljeća. Mi samo želimo da prođe ta naša noćna mora. Istina, najviše bih voljela da je živ, ali i da nađem njegove posmrtne ostatke, našla bih mir. Ovako nema mira dok ga ne pronađemo. Moj brat je zaslužio da nakon svega i svih tih godina bude dostojno sahranjen. Molim vas, svi vi koji nešto znate, pomozite nam da nađemo naše nestale, jer to je pregolema tuga i bol- zaključila je Marija.