Ovo je jeziva priča pa pisac moli da se pripremite prije nego što je krenete čitati
Na povratku s bogomduga novinarskoga posla u Budimpešti, snimatelj i ja zaustavili smo se u ljupkome restoranu na Balatonskome jezeru. Ručak smo zalili s velikom čašom piva, kriglom. I nakon što smo se zvonko kucnuli, prišao nam je sredovječni konobar, obrativši nam se uz uljudni lagani naklon:
«Vi ste, gospodo, čujem stranci. Stoga, zacijelo, ne znate da će vas u Mađarskoj, krivo gledati zato što se kucate s čašama piva...»
Zgranuto smo se zapiljili u konobara:
«Ali zašto je loše kucati se s čašama piva?» - začuđeno upitam.
Konobar je očekivao našu smetenost i uglađeno nas zamoli da ga saslušamo. Nije bilo mnogo gostiju pa je mlađem kolegi prepustio da ih dvori, dok je on obogatio našu znatiželju neobičnom sagom.
--------------------
Krupni zemljoposjednici 1514. godine nisu priznali olakšice koje je seljacima, kmetovima, bio obećao u narodu omiljeli kralj Matija Korvin. Najljepše što im je darovao bila je sloboda, kao zahvala zato što su u najvećem broju sudjelovali u njegovim postrojbama i dali najveći obol u pobjedničkome križarskom ratu protiv Turaka. A to je značilo da ih njihovi dotadašnji vlasnici više ne smiju robovski izrabljivati kao što su činili stoljećima. Spoznavši da su takvim vladarevim ukazom izgubili jefiinu radnu snagu, plemenitaši su svašta poduzimali, manje milom, a više silom, eda bi zadržali kmetove na svojim posjedima pa nisu prezali i od okrutnosti. Zlostavljanja su razjarila seljački puk i kad je nezadovoljstvo prelilo čašu, podigli su se protv tlačitelja.
Ustanak seljaka vodio je Gyorgy Dosza
Više od šezdeset tisuća ustanika iz svih krajeva zemlje ustoličilo je za vođu trideset devetgodišnjega Gyorgyja Doszu iz oblasti Transilvanije. U ime svojih vojnika Dosza se zavjetovao kralju kako će se obračunati s vlastelom, a da će njemu ostati zasvagda vjeran.
Nakon što su se pobunjenici nakratko bili utaborili u blizini Pešte, gdje su posložili redove i obučavali se s oružjem, nasrnuli su žestoko kao lavina na dotadašnje gospodare. Nespremne i iznenađene ulovili su ih na krivoj nozi, i žedni osvete, neumoljivo ih ubijali, palili im dvorce i razarali imanja. Opijen prvotnim uspjehom, ali nevješt i nimalo lukav ratnik, Gyorgy Dosza raspolutio je seljačku armadu i jedan njen dio poveo put Segedina, a drugi ostavio u prijestolnici, Pešti. Od tada, vrijeme je počelo raditi za feudalce koji su se u predahu sabrali i doveli pojačanja plaćenika iz Češke. Pričem su pridobili na svoju stranu prestrašenoga kralja Matiju Korvina. I dok je Dosza, napredujući do Segedina usput bilježio lagane pobjede, preostala polovina njegovih ustanika, koja je ostala u Pešti, podmuklo izdana od niza potplaćenih zapovjednika, bila je hametice potučena do nogu. Većina ih je poginula, mnoštvo zarobljenika je obješeno, a ostatak, koji je vlastela pustila kućama, vratio se jezivo iskasapljenih lica, odrezanih nosova i uha.
Dosza je, ne saznavši za nesretne događaje u Pešti, stigao pred segedinske zidine, ali nije uspio osvojiti utvrđeni i pomno branjeni grad. Naglo je izmijenio plan i proslijedio put gradića Csadana gdje se sukobio s plemićskom vojskom, koju je predvodio biskup Miklos Csacky. Ratna sreća ponovno je pomazila ustanike. Razbili su biskupove snage unatoč njihove brojčane premoći. Uzavrele krvi, Dosza je obodreno nastavio do Temišvara tvrdo uvjeren kako će konačno slomiti feudalne plaćenike kojima je zapovijedao župan Istvan Bathory.
Državni neprijatelj broj jedan
Potonji su u visokim utvrdama dočekali seljake, nevične u osvajanju bedema, i koji su, k tome, bili bez topova i katapulta za izbacivanje teškoga kamenja što mrvi zidove. Dva mjeseca Dosza je bezuspješno opsjedao temišvarska debelo zamandaljena gradska vrata. I kad su se njegovi borci umorili i našli se na izmaku snaga, u zao čas po njih, plemićima je dojahala u pomoć brza konjica osvjedočenoga jurišnika, vojvode od Erdelja, dvadeset sedmogodišnjega grofa Zapolye, jednoga od bogova rata, i budućega mađarskog kralja Janosa I.
Presudni boj počeo je i završio 15. srpnja 1514., a kraj se naslutio poslijepodne kad je Gyorgy Dosza pao s konja. Munjevito se proširila glasina da je poginuo. Obezglavljeni seljaci su se, navrat nanos, panično razbježali s poprišta. A predvodnik pobune Dosza pao je u ruke zemljoposjednika koji su ga obilježili kao državnoga neprijatelja broj jedan. U tome ljutom ratu, na obje strane smrtno je nastradalo više od šezdeset tisuća ljudi.
Osuda je bila očekivana i nemilosrdna: vođa ustanka Gyorgy Dosza bit će javno pogubljen na jednome od najprometnijih trgova u Pešti pod najgorim mukama. Kako bi mu se surovo narugali kao seljačkome kralju, suci su presudili da će ga posjesti na užareno prijestolje, na glavu mu položiti užarenu krunu i uvaliti mu u desnu ruku jednako užareno žezlo.
No smaknuće je moralo biti odgođeno budući da se nitko od domaćih krvnika, unatoč ponuđenoj visokoj nagradi, nije želio prihvatiti prljavoga posla. Dosza je bio silno omiljeo u narodu pa su se, zacijelo, i prestrašili moguće osvete. Nemajući kud, sud je pozvao iz Njemačke četvoricu krvnika. Dugo su ih čekali dok ih nisu dočekali, pa je za vreloga ljetnog prijepodneva, napokon mogla biti upriličena najokrutnija predstava zapisana u mađarskoj povijesti.
(Vrlo važno: sljedeći odlomak ne bi smjele čitati osobe tanjih živaca).
Užarenim kliještima čupali mu komade mesa
Zlomisleći umovi velikaša naslađivali su se kako će svojim najgroznijim zamislima najbolnije začiniti posljednje časove Gyorgyja Dosze. Nakon što je bio izveden užasni igrokaz s užarenima prijestoljem, krunom i žezlom, pred već napol izgorjela, ali još živoga Dosze, doveli su devetoricu njegovih najbližih suradnika, sablasno iznemoglih, i u kamenim vugljivim i memljivim ćelijama danima izgladnjivanih. Među njima mu je bio i mlađi brat Gergely.
Krvnici su izvukli kliješta iz vatre, ubadali mu ih u kožu i čupali komade mesa, i potom ga pružili nesretnim uznicima da ga pojedu. Četvorica od njih s gađenjem su odbili tu kanibalsku ponudu. Za kaznu. trojicu su odmah pogubili, a najgore je prošao Gergely Dosza. Unatoč očajničkim vapajima već napol mrtva Gyorgyja da mu poštede brata, Gergelyja su pred njime posjekli na tri dijela. Preostala petorica vidjevši kako će skončati ako ne poslušaju krvoločne suce, pojela su Gyorgyjevo meso pa su ih pustili kućama. Nije prošlo mnogo vremena da se izgorjeli prvak mađarskoga seljačkog ustanka rastao s dušom.
(Odavde mogu nastaviti s čitanjem ljudi osjetljivijih živaca, koje smo zamolili da ne proprate surovu scenu o smaknuću Gyorgyja Dosze. Hvala im na razumijevanju).
«Kad sljedeći put budete u Budimpešti» - rekao nam je ljubezni konobar – «posjetite mjesto na kome su zvjerski ubili Gyorgyja Doszu. Ono je kod stanice metroa u središtu metropole, koja je i nazvana po njemu!»
«Dobro, ali kakve veze ima s Doszom zgražanje nad neupućenim pilcima, strancima, koji se kucaju kriglama piva?» - pitao sam ga, a on se pljesne dlanom po čelu:
'Kucanje čašama piva u nas je sablazan'
«Ah, umalo da zaboravim, gospodo. Četvorica njemačkih unajmljenih krvnika, nakon što su pokupili novac, zasjeli su u obližnju gostionicu i uz ručak ispili mnogo piva. I što god su bili nakresaniji, nazdravljajući zbog uspješno skončane zadaće za koju su ih kraljevski nagradili, češće su se kucali kriglama, uz glasna podrigivanja. Bahaćenje krvnika je izazvalo bijes i ogorčenje Mađara kojima je Gyorgy Dosza bio prirastao srcu! Od tada je kucanje čašama piva u nas sablazan!» - rekao je konobar, ne znajući da stariji svijet u Mađarskoj, pa i u Hrvatskoj, osobito u Zagorju, u napitnicama pjeva o kralju Matiji Korvinu slaveći ga po dobru: «Doklen Matijaš Korvin spi, vu svetu pravice ni!».
Oni koji dosad nisu raspoznali zašto u Mađarskoj nije uputno kucati se s pivom, to su saznali zahvaljujući opširnoj konobarovoj pripovijesti.
-------------------------
Ali kronika o kucanju nije gotova.
A nije zato što postoji susljedna inačica o tome pivopijskom ritualu. Čuo sam je od kolege iz Budimpešte, dvije godine nakon priče koju je ispričao blagoglagoljivi konobar na Balatonskome jezeru.
S dotičnim novinarom poletio sam na vremepolovskome sagu više od četiri stoljeća unatrag, u 6. listopada 1849., u rumunjski grad Arad, koji je onda bio u sklopu Austrougarske carevine, U vrijeme zakazana smaknuća trinaestorice generala, zapovjednika ugarske vojske, koji su se, u glasovitoj revoluciji 1848., borili za odcjepljenje od Austrije i osamostaljenje Mađarske. Među osuđenicima na smrt bio je i Hrvat Dragutin, ili pomađareno: Karoly, Knezić iz Velikoga Grđevca kod Bjelovara. I dok je streljački vod redom, jednoga za drugim, ubijao generale, u neposrednoj blizini stratišta, za kavanskim stolom sjedila je skupina austrijskih visokih časnika i bučno slavila pobjedu nad odmetnutim Mađarima. Nazdravljajući pivom, učestalo su nazdravljali kucajući se kriglama.
Uvrijeđen do srži, ožalošćeni mađarski živalj - koji je bespomoćno pratio njihovo supijano likovanje - toga časa se tiho zavjetovao kako se nijedan njihov zemljak u sljedećih 150 godina, ni za živu glavu, neće kucati s čašama piva. To će reći da je rok, kad je prestala biti na snazi prisega urotnički data u vrijeme onoga nedostojnog čina, istekao još 6. listopada 1999. Međutim, nitko se i poslije njezina isteka, u Mađarskoj još nije odvažio prekinuti zavjetnu zavjeru da se, zbog sjećanja na trinaest pobijenih junačkih generala, a koje ih prati poput najružnijega sna, neće kucati čašama, kriglama i bocama piva.
I makar kojoj legendi se vi priklonili, i prihvatili kao istinitu prvu ili drugu, ili čak obje, posavjetovao bih vas da nipošto ne zaboravite kako vam se ne valja kucati s pivom u Mađarskoj. Živjeli!