Intelektualno i emocionalno posve sveden na diktat autoriteta, Željko Reiner u Hrvatskom saboru uskratio je riječ onima koji u tom saboru trebaju govoriti, makar govorili i gluposti, da bi govornicu ustupio na neograničenu korištenje Andreju Plenkoviću, svojemu izravno nadređenom. Prekršio je time pravila skupine kojom upravlja, ona neformalna, a sasvim sigurno i formalna. Jednom će, u nekoj dalekoj budućnosti, nekakav Ustavni sud ili nekakva slična institucija objaviti da je Reiner pogriješio, ali od toga neće biti koristi, jer njegovu grešku nije moguće sankcionirati. Kao što nije moguće sankcionirati ni poniženje kojem je izložio ne samo one kojima je uskratio riječ upravo na onome mjestu gdje uvijek oni prvi trebaju govoriti, ali gdje jedino oni i moraju govoriti, nego i sve njihove istomišljenike u Hrvatskom saboru, pripadnike iste autsajderske skupine, pa onda i sve građane Hrvatske koji su svojim glasom doprinijeli da se upravo ti ljudi i ta skupina nađu u Saboru. Reinerov ljubazni huliganizam, kojeg on zasigurno i nije svjestan, jer je u uvjetima takvog huliganizma odrastao, školovao se, stvorio karijeru po tolikim institucijama, i nikad zbog njega nije imao problema, taj Reinerov huliganizam izravno poriče samu bit demokracije. Ali poriče i nešto što je važna hrvatska folklorna činjenica: Sabor. Ovaj narod nema svoju kraljevsku lozu, nema tradiciju državne samostalnosti i neovisnosti, nema svoje građanstvo ni svoju građansku revoluciju. Sve doista važne stavke njegove povijesti odvile su se po tuđim dvorovima, u tuđim stanovima, na tuđim adresama i pod tuđim zastavama. Jedni će reći da je tako bilo sve do 1945. Drugi će proturječiti da je bilo do 1990. Ali razlika od četrdeset i pet godina u povijesti jedne republike i njezina naroda nije naročita. Uostalom, kako smo svi u prilici da prema mjeri individualnog talenta i moralnog stava izabiremo svoju tradiciju, tako su u pravu i jedni, i drugi. Ali jedino što Hrvati nesumnjivo imaju od sve te folklorne i državnopravne galanterije jest Hrvatski sabor. Reiner ga je, taj Sabor, razsaborio onoga časa kada je Sabor pretpostavio Andreju Plenkoviću. Prošli put dogodilo se to kada je 24. siječnja 1942. jedan manje ljubazni huligan i uzurpator narodne volje, pod visokim pokroviteljstvom Adolfa Hitlera i Trećeg Reicha, imenovao svoje “zastupnike” i osnovao svoj “Hrvatski državni sabor”. Inicijali su mu, avaj, bili A. P.

Oni kojima je ljubazni Reiner oduzeo riječ pa time rasturio hrvatsku folklornu instituciju stariju od tamburice mogli su izaći iz dvorane, uz pljuvanje i lupanje vratima. Bilo bi to ispravno, pristojno i u skladu s biti demokracije. Nakon što je Sabor obeščašćen, nakon što je ukinuta njegova suština, a zadržana je samo ljuska, zadržana je samo pusta forma, čovjek može pljunuti i za sobom zalupiti vrata, u svoje ime i u ime svojih birača, te u zaštitu Hrvatskog sabora, ne priznajući da je ono što ostaje - Sabor. Ako je A. P. nad Saborom, tada Sabor ne postoji. Svejedno o kojoj je godini riječ: 1942. ili 2023.

Umjesto da izađu van, preostali saborski zastupnici, suprotstavljajući se ljubaznom huliganizmu, ali i želji A. P.-a da u isto vrijeme ima svoj sabor, koji nikako nije Sabor, ali jest na mjestu Hrvatskog sabora, počinju lupati plastičnim glasačkim paličicama po klupama ispred sebe. Čine to spontano i odvažno. U čemu se sastoji njihova odvažnost? U tome što istovremeno izlaze izvan okvira Reinerova ljubaznog huliganizma i one vrste malograđanske ljubaznosti, koja truje hrvatsku političku i kulturnu javnost već stotinu i kusur godina, ali ne pristaju uz onu vrstu vulgarnoga prostaštva i neljubaznog huliganizma, koji je, gotovo uvijek, u savezništvu s ljubaznima, te služi zastrašivanju naroda i njegovu utjerivanju u različite oblike A. P. hrvatstva. Lupati plastičnim pločicama po klupama golemi je civilizacijski, politički, demokratski korak naprijed za hrvatsku političku scenu. To je nešto što Reiner nije mogao ni zamisliti: pa se, da ih smiri, pozvao, zamislite, na demokratičnost! Tim oblikom protesta, kakav ćemo lako zamisliti u britanskom parlamentu ili u Bundestagu, a onda i na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda, postiže se dvojak efekt. Brani se ideal Hrvatskog sabora i opstruira se A. P.-ov sabor. Andrej Plenković svoj govor drži u gluhoj sobi. Govori, a ne čuju ga oni kojima govori. Istina, u njegovome govoru niti nema sadržaja koje bi oni trebali čuti, jer je riječ o uobičajenoj političkoj propagandi, ali taj osjećaj da iz njega ne izlaze riječi što ih izgovara, svakako je nešto novo. Nešto što svjedoči o ozbiljnom demokratskom dosegu hrvatske saborske opozicije. Makar i slučajnom dosegu, nastalom spontano, iz očaja i nemoći. Naveli su i drugu stranu, one zastupnike koji su Reinerovim ljubaznim postupanjem od onih koje su, kao i njihove oporbene, autsajderske kolege, izabrali građani, postali oni koje je imenovao A. P., dok su izbori očito, po Reineru, irelevantni u cijeloj priči, naveli su, dakle, i njih da postupaju u skladu s danim okolnostima. Nakon što je Plenković završio govor, koji oni, vjerojatno, nisu ni slušali, dijelom zato što ih je ometalo lupanje, a dijelom zato što ih je dekoncentrirala ideja o lupanju, oduševljeni su hadezeovci na noge poskočili i u freneziji, dakle frenetično zapljeskali. Naravno, plješće se na kineskom i sjevernokorejskom saborištu, kao što se pljeskalo 1942. i na A. P.-ovom saborištu. U parlamentima se, možda, u trenucima nervoze, plješće samo ako se koga ima nadpljeskati. Hadezeovci, međutim, pljeskali su bez oporbe, onako kako se, oprostite mi i na toj usporedbi, plješće samo u Skupštini Srbije, Aleksandru Vučiću i Ani Brnabić.

Već sutra, Andrej Plenković i njegova ekipa za odnose s javnošću, za opstrukciju medija i gušenje medijskih sloboda okupit će po unaprijed pripremljenim platformama ekipicu eksperata da posvjedoče, uz uvijek po jedan glas onog koji drukčije misli, da je sve ovo još jedan veliki poraz hrvatske oporbe. Naročito dirljivim iskazom još jednoj velikoj pobjedi A. P.-a laudirala je Smiljana Leinert-Novosel, medijski čuvena statističarka i komunikologinja, rekavši: “Premijer je reagirao jedino kako je i mogao. Netko drugi bi se okrenuo i izašao van. On je to odradio pod maksimalno teškim okolnostima i postigao je rezultat premda ga ljudi nisu čuli.” Emeritirana profesorica Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu neće nam, na žalost, objasniti kako je to premijer reagirao jedino kako je i mogao, ukoliko bi se netko drugi okrenuo i izašao van. Zašto on nije mogao? Išijas, giht, strah od terorista? I u čemu je, po njezinom komunikološkom mišljenju, razlika između “premijera” i “nekoga drugog”? Je li premijer samo genijalan, pravovremen, izuzetan, čak i u “maksimalno teškim okolnostima”, ili postoji još nešto što nam nije stigla reći? I na kraju, što joj, naravno s komunikološkog stanovišta, jer ona je, je li tako, ekspert, znači rečenica: “On je to odradio pod maksimalno teškim okolnostima i postigao rezultat premda ga ljudi nisu čuli.”? Kakav je to, profesorice Leinert-Novosel, rezultat? Ustvari, kakva je to komunikacija glasom i riječima, ukoliko glasnika i govornika ne čuju oni kojima on govori? Bi li “premijer” bio po njezinom mišljenju jednako genijalan, pravovremen, izuzetan da je u “maksimalno teškim okolnostima” lajao, kokodakao, mukao i rikao? Uostalom, je li Andrej Plenković u Hrvatskom saboru lajao, kokodakao, mukao i rikao, umjesto da govori jezikom ljudi? Kako znamo da nije, ako ga, kako kaže profesorica statistike i komunikologije, “ljudi nisu čuli”? U čemu je razlika između govora koji ne čujemo i zujanja muhe koje također ne čujemo? Bilo bi zanimljivo da nam profesorica odgovori, ili da nam odgovore oni koji profesoricu toliko opterećuju pozivima da obrazloži i podrži jedne, a proglasi fijasko drugih, da ona značajne komunikacijske rezultate Andreja Plenkovića već nalazi i u onome što “ljudi nisu čuli”.

”To nije bila saborska sjednica, nego promašeni igrokaz”, veli profesorica. I prebacuje odgovornost s redatelja i dramaturga na glumce. Doista, nije bila saborska sjednica, jer je saborskoj sjednici presudio ljubazni huliganizam dramaturga, koji je štrihao sve oporbene replike, uvjeren da će na taj način redatelju olakšati posao. Željko Reiner očajan je dramaturg, a ni profesorica Leinert-Novosel nije nimalo bolji teatrolog i kazališni kritičar. Zna li uopće o čemu se radi u predstavi koju je pogledala? I koji je to žanr? Pantomima?