Jedan dan popijem kavu u Zagrebu, drugi ručam u Ogulinu, a treći pojedem palačinke u Koprivnici. Ne bih mogla drugačije zamisliti svoj život, kaže Lorena Matejaš (37) iz Lipovljana.

Ona je prva žena u Hrvatskoj koja radi kao strojovođa elektro vuče. Završila je Željezničku tehničku školu u Zagrebu, ali u struci radi tek dvije godine.

- Petnaest godina sam slala prijave na koje nije bilo odgovora. U međuvremenu sam osnovala obitelj, rodila troje djece te radila u Kutini kao logističar i prevoditelj - kaže Lorena te dodaje kako je prije dvije i pol godine iznenada primljena.

Kad je počela raditi, kaže da su postojala dva tabora - oni koji su jedva dočekali da u timu imaju kolegicu i oni koji su bili skeptični. Skepsa je potrajala dok je nisu upoznali i shvatili da joj ne treba pomagati ili je čuvati, kad su je napokon prihvatili kao ravnopravnu sebi.

'Klinci su bili oduševljeni'

- Vozim električne lokomotive i elektromotorne vlakove… to su putnički, brzi i gradsko-prigradski vlakovi. Vozim one popularne velike brene, seriju 1141, niskopodne nove vlakove i tzv. mađara. Svaka lokomotiva je u prosjeku teška 80 tona, a tzv. mađar primjerice ima 176 tona - kaže Lorena.

Obitelj joj je od početka bila velika potpora. Ima kćer (11) te dva sina (7 i 9) koji su se potpuno prilagodili kad je mama počela raditi. Preuzeli su određene zadatke kako bi joj olakšali obveze i sve u kući funkcionira kao sat. Njezin suprug Dubravko joj je najveća potpora.

- Klinci su na početku bili oduševljeni što će njihova mama voziti vlak. Kod nas odmalena vrijedi da cure mogu sve kao i dečki. Ako sam jednom rekla da se smije popeti na drvo, to znači da smije i drugi. Ništa im nije čudno. Mama ide raditi kao što i tata radi, iako tata možda ima malo uobičajenije radno vrijeme, dok mama ima malo veselije radno vrijeme, ali se tome nitko ne čudi - kaže.

Lorena vozi na gotovo svim relacijama u Hrvatskoj na kojima je elektrificirana pruga. Uvijek kreće s čvorišta Zagreb i pokriva pruge do Vinkovaca, Koprivnice, Siska, Sunje, Dobove, Harmice, Ogulina, Moravica...

- Svaki dan su druge ture i druga vremena javljanja, odnosno početka smjene. Šareno je, svaki dan smo u drugome mjestu, svaki dan u drugom vlaku i s drugim ljudima - kaže Lorena kojoj na licu, dok govori o svojem poslu, titra smiješak. Kaže da obožava ono što radi.

'Moj posao je san snova'

- Sjediš naprijed i vidiš sve. Prvi si koji vidi izlazak sunca ujutro, primijetiš da zadnji put kad si tuda prolazio nije bilo toliko lišća i trave... U Koprivnicu dođeš i misliš se, tu je bilo ono polje suncokreta, a sad ga, gle, nema. Noću voziš po mjesečini, sve izgleda drugačije. Ma, moj posao je zapravo san snova - govori nam Lorena.

Kaže da je važno raditi posao koji voliš i biti strpljiv dok se ne pojavi prilika. Bez obzira na to što je potrajalo da dobije posao, kaže da tu sreću koju osjeća danas ne bi ni za što mijenjala.

- Ja sam valjda jedini čovjek u Hrvatskoj koji ide na posao pjevajući - kaže Lorena, iako na posao svaki dan putuje vlakom dva sata u svakom smjeru. Kaže da zna da u Austriji njezin posao radi nekoliko žena, kao i u Srbiji. S njima je u kontaktu putem društvenih mreža.

Ona je vlakove zavoljela uz oca koji je radio razne poslove na željeznici. Ipak, kaže, sigurna je kako bi to radila i da on nije. Najstresnije za vožnju svim strojovođama je, kaže, magla. Vožnja kroz gusti magleni zid te nada da je ta pruga prazna i slobodna. Zato je tu signalizacija koja osigurava sigurnost prometa.

- Svakog dana želim posao obaviti najbolje što mogu, voziti redovito i kočiti nježno. Bitno mi je da se putnici dobro osjećaju u vlaku - zaključuje Lorena.