Zagrebački školarci drugo su polugodište započeli podsjećanjem kako se sakriti od potresa. Ispod klupe, pod bočni zid, kad prestane tresti smireno prati učiteljicu do vrata, pa na unaprijed dogovoreni izlaz.

Da nije zaista treslo, redovna godišnja evakuacijska vježba bila bi tek dobrodošao prekid školskog sata. No treslo je, a u Sisačko-moslavač- koj županiji trese i dalje.

U katastrofi na Baniji, ali i zagrebačkim potresima urušile su se i školske zgrade. Neke od njih neće se moći reparirati, za neke već postoji projektna dokumentacija, zagrebačke škole već se i krpaju. No sveopća nesigurnost, ne samo oko toga kad će se opet sudariti tektonske ploče, nego i oko toga kako će se politika sudarati sa strukom, već je potegnula ozbiljna pitanja.

Roditelji nekoliko zagrebačkih škola već neko vrijeme traže uvid u projektnu dokumentaciju obnove škola koje pohađaju djeca. I u koje bi se, prema najavama Gradskog ureda za obrazovanje, trebala vratiti većina do početka nove školske godine. No nitko zapravo nije siguran hoće li škole biti tek “ušminkane” ili će se temeljito obnoviti, uz ozbiljnija učvršćenja konstrukcije, temelja itd.

Iz nadležnih institucija uvjeravaju kako će sve biti po slovu zakona, no nije teško biti skeptičan. I za skepsu ima lijeka - stručnost i transparentnost.

Ministar Radovan Fuchs, kao i njegovi prethodnici, najavljuje standardizaciju i uvođenje cjelodnevne nastave koju će uspostaviti “škologradnjom”. Projekt bi, najavljuje, započeo već sljedeće godine. Je li previše optimistično nadati se da će se tim projektom obuhvatiti i potresom razrušene škole? Je li previše optimistično očekivati da i ta “škologradnja” bude jasan, ujednačen posao, dobro uložen novac? Da će se obrazovne vlasti iskreno pobrinuti za obrazovanje, a time i doslovce zidove učionica?

Ako je suditi po aktualnostima, vjerojatno jest. Dotad treba odraditi još jednu čudnu, neizvjesnu godinu, ponegdje doslovce zastrašujuću.

Milan Orlić, ravnatelj petrinjske Srednje škole, rekao je kako neće odgađati nastavu, nego će što prije povezati učenike i nastavnike internetskom vezom. Želi, kaže, dati nadu svojim sugrađanima da će se imati gdje vratiti. A ljudi se vraćaju tamo gdje ima škola i gdje su škole sigurne. Stoga zahtjeve roditelja zagrebačkih učenika treba shvatiti kao želju da ostanu sa svojom djecom u svojem gradu. Čak i kad trese. No ne smiju biti taoci sebičnih politika.