Nikola Grmoja zvučao je razočarano. Poput zanemarenog djeteta.
U jednom trenutku tijekom sinoćnje rasprave u Hrvatskom saboru okrenuo se prema nabrijanim i nahuškanim HDZ-ovcima i iznervirano poručio: "Kao svoju konkurenciju želite one koji su protiv hrvatskog jezika i one koji su, kao, anacionalni. Ali nisu samo oni protiv vas".
Tu je valjda i Most. Malo je falilo da Grmoja prkosno pokaže prstom na sebe.
Andrej Plenković postavio je izborno bojno polje, iskopao rovove i odabrao glavnog protivnika: "radikalna ljevica" na jednoj strani, HDZ i svi ostali na drugoj. Kad se već ljevica okuplja oko SDP-a, Plenković želi usisati što više glasova u političkom centru i na desnici.
A Most je u takvoj strateškoj podjeli zapeo negdje između. Onaj koji je nekad spajao dva zaraćena bloka, sada propada između njih.
Treći put
"Ljudi ne moraju birati između korumpiranog domoljublja i anacionalne ljevice. Postoji i treći put", poručila je sinoć Marija Selak Raspudić, a Marin Miletić se nadovezao: "Postoji i treći politički put. Put koji čuva naše vrednote, put koji nije anacionalan, put koji čuva naše obitelji od woke ideologije. To je naš, politički put Mosta. Ima nade!".
Ali tko je rekao da nema nade?
Kad Mostovci svojim biračima poručuju - s uskličnikom - da ima nade, to znači da je ta nada u naglom opadanju.
Jer Most pomalo gubi tlo pod nogama. Borbu protiv HDZ-ove korupcije prisvojila je lijeva oporba, borbu protiv "anacionalne" ljevice i woke ideologije sada je počeo uzurpirati HDZ sa svojim probuđenim desničarenjem. Sve što Mostovci sada govore, netko je već rekao.
Ono što Most govori sam, sada govore veliki politički blokovi.
Korekcija paljbe
Nikola Grmoja kao da je jučer signalizirao HDZ-ovcima da obrate pažnju i na Most, da krenu napadati Most, da korigiraju svoju saborsku paljbu kako verbalni projektili ne bi prelijetali preko Mosta prema SDP-ovcima, Možemovcima i ostalima.
Kao da je očajni Grmoja zavapio prema HDZ-ovcima da "malo šaraju" i po njima.
Jer, ako oni nisu glavni protivnici HDZ-a, koja je onda njihova svrha?
Naime, svi mrze HDZ. Ključno pitanje moglo bi biti: koga mrzi HDZ.
Nije isti Most
Blokovska podjela svojedobno je afirmirala Most i lansirala ga u političku orbitu, u vrijeme kad je Tomislav Karamarko predvodio radikalnu desnicu, a Zoran Milanović skupljao ostatke ugrožene ljevice. U tako užarenoj atmosferi, Most se trudio biti glas razuma, pomirljiv arbitar, nositelj reformi, konstruktivni "tripartitni" partner.
No danas to više nije isti Most.
Nakon što se u dva izborna ciklusa riješio umjerenjačkog "balasta" i očistio od plahih, krotkih i kolebljivih centrista, pretvorio se u nabrijanu, huškačku, često radikalnu, desničarsku, konzervativnu, klerikalnu i populističku opciju.
Daleko od centra, a još dalje od one razočarane liberalne ljevice i neodlučnih glasača koji su 2015. godine naivno pali na njihov sirenski zov.
Nekad blizu, danas daleko
Most je danas daleko od svih, koliko je nekada bio blizak zaraćenim blokovima. Nekad je bio alternativa svima kako bi mogao biti partner svima.
Pa je bio samo partner HDZ-u.
A sada ih taj HDZ, unatoč Grmojinim vapajima, ne želi čak ni napadati, kao što ih ljevica, opet usprkos Grmojinu grintanju, nije željela zvati na svoj prosvjed na Markovu trgu.
Most je zbog svega toga opet proglasio "treći put". Zlobnici bi rekli, kao najavu da će treći puta dovesti HDZ na vlast.