Vesela, druželjubiva, komunikativna... Plavokosa i plavooka Rosa Shanina plijenila je pažnju gdje god bi se pojavila. Osim iznimne ljepote krasila ju je i velika hrabrost. Njezina odlučnost da se bori protiv neprijatelja išla je toliko daleko da je bila spremna osobno pisati Staljinu da je se pošalje u prve borbene redove. Nije se libila na sebe preuzeti težak, prljav i opasan posao.
Rosa Shanina rođena u ruskom selu Jedma od majke mljekarice i oca lugara, koji je od zadobivene rane u Prvom svjetskom ratu ostao invalid. Imala je petero braće i jednu sestru. Ime je dobila po Rosi Luxemburg, borcu za radnička prava i prava žena. Prva četiri razreda osnovne škole završila u rodnom selu,a dalje školovanje je nastavila u selu Bereznik pješačeći dnevno 13 kilometara. Sa četrnaest godina, protiv volje svojih roditelja nastavila je školovanje u 200 km udaljenom Arhangelovsku. Počela je raditi u dječjem vrtiću koji je tijekom njemačke invazije na SSSR štitila postavljajući dobrovoljce na krovovima vrtića i braneći ga od požara..
Nije htjela sjediti skrštenih ruku
Jedna od najljepših i najuspješnijih ruskih snajperistica ušetala je u sovjetski vojnički centar sa samo 17 godina. Bila je 1941. godina, a njezin brat je poginuo u opsadi Lenjingrada. Nije htjela sjediti i čekati da sve završi, htjela se boriti i ubiti što više nacista. No odbili su je. U međuvremenu je izgubila još dva brata i više je nitko nije mogao spriječiti da ode u rat. Napunila je 18 godina, ponovo se prijavila i otišla na obuku za ženskog snajperista. Ali kada je završila Centralnu akademiju za ženske snajperiste, planovi vojnog raspoređivanja držali su je daleko od središta borbi.
No nije odustala. U travnju 1944. ubila je prvog nacističkog časnika, a zatim u roku mjesec dana smaknula ih još sedamnaest.
Priključila se pješadiji, ratovala s njima i ne samo kao snajperist. Zarobljavala je njemačke vojnike, a jednom prilikom je bila i ranjena. Zbog svojih podviga dobila je mnoge pohvale od nadređenih, a ruski narod ju je slavio.
'Nevidljivi teror Istočne Pruske'
Nedugo nakon ranjavanja vratila se u borbu i borila se u jedinici koji je izgubio 72 od 78 vojnika. Ona je bila među šestoro preživjelih. Savezničke novine opisale su Shaninu kao „nevidljivi teror Istočne Pruske“. Čak su i mnogi stariji i iskusniji vojnici prema njoj iskazivali veliko poštovanje i uvažavanje.
Samo tri mjeseca prije završetka rata poginula je na području Istočne Pruske. Ostatak eksplozivne artiljerijske naprave raznio joj je grudi dok je ona štitila teško ranjenog zapovjednika svoje jedinice. Prije svoje smrti, sa samo 20 godina, ona je uspjela da ubiti čak 54 ljudi za manje od godinu dana. Mjesec dana prije smrti dobila je među prvim ženama snajperistima medalju za hrabrost.
Deset dana prije svoje smrti napisala je u svom ratnom dnevniku: „ Suština moje sreće je boriti se za sreću drugih. To je čudno... Zašto u gramatici, rijeć „sreća“ može biti samo u jednini? To je u suprotnosti sa njenim značenjem, poslije svega... Ako se ispostavi da treba umrijeti za zajedničku sreću, onda sam spremna za to“.
Ruski autor N. Zhuravlyov objavio je o Shanini 1985. godine knjigu pod naslovom “Posle boya vernulas” (Povratak posle bitke). Naslov se odnosi na Shaninine izgovorene riječi zapovjedniku svoje jedinice koji joj je rekao da se kao kurir, nakon izvršenog zadatka odmah vrati nazad. Ona mu je odgovorila: Ja ću se vratiti poslije bitke”.
Rosa je inače bila jedna od 2484 žene koje su se tijekom Drugog svjetskog rata borile kao snajperistice Sovjetskog Saveza. Žene snajperisti usmrtile su oko 11 280 neprijatelja.