Prizori iz ove bolnice jedva su podnošljivi. Djeca oblivena krvlju plaču, ljudi nemaju udove, iz trbuha im izlaze crijeva. Takve stravične slike su svakodnevica za liječnika Abdul-Aziza koji radi u sirijskom Alepu. Liječnik je nedavno na četiri dana posjetio Berlin gdje je novinarima Bilda ispričao stravu s kojom se svaki dan susreće. 

Bolnica u kojoj radi je već toliko puta napadnuta da je prestao brojati. Kaže kako su još početkom rata bolnice bombardirane te liječnici danas rade na otvorenom, odnosno u bunkerima i u podrumu. 

- U Alepu živiš sigurnije ako se ne zadržavaš u bolnicama - kaže liječnik. 

Dodaje kako bolnice pokušavaju zaštititi cementom i vrećama pijeska, ali bombe i dalje rade rupe u zidovima. Stanje u bolnicama drže tajnom jer, ako bi režim saznao što se u njima događa, opet bi ih napali. Kaže kako im je režim zabranio da pomažu ranjenim prosvjednicima i oporbi. 

Liječnike za koje se otkrije da pomažu pobunjenicima, vlasti uhićuju, a neki su već umrli u zatvorima. 

- Tri studenta medicine su u zatvoru bili tjedan dana i nakon toga su spaljeni. Njihova smo tijela našli na ulici. Jedan kolega je u zatvoru bio šest mjeseci. Tijelo mu je bilo toliko unakaženo da ga je brat, koji je zubar, jedva identificirao - kaže Abdul-Aziz. Nakon što su počele borbe u gradu, liječnici su bolnice otvarali u džamijama, školama i podrumima. 

U gradu je ostalo samo 30 liječnika

Lijekove i opremu dobivaju od međunarodnih organizacija preko turske granice. No nedostaje im osoblja. U gradu je ostalo samo 30 liječnika. Specijalista nema i svi rade sve, a medicinski tehničari rade kao anesteziolozi dok im odvjetnici i učitelji kao dobrovoljci asistiraju na operacijama.  Kaže da je stanje, nakon što se uključila Rusija još gore. 

- Njihove bombe ponekad eksplodiraju tek nakon što padnu pa često ubiju ljude koji su došli pružiti prvu pomoć - kaže liječnik. Sretan je kaže, što su nedavno uspjeli spasiti djevojčicu koju je krhotina projektila ozlijedila dok je bila u majčinoj utrobi. Fotografija bebe obišla je svijet.

- No to nam je tada prvi put uspjelo. Pet ili šest puta iz majčine utrobe smo izvukli mrtvu djecu koja su imala metke u glavi ili krhotine u trbuhu - kaže Abdul-Aziz. Ipak nada ga ne napušta.

- Rat će jednom završiti, kao i svaki drugi, a onda ću otvoriti sveučilište. Mladi se moraju vratiti i živjeti u svojoj zemlji - kaže Abdul-Aziz.