Iako ove godine slavi 50 godina profesionalnog rada, zagrebačka glumica Lela Margitić u razgovoru će i dalje za sebe reći da nije velika glumica, da nije slavna, te da i dalje sumnja u svoj rad. A njezino je ime, uz Peru Kvrgića, već odavno upisano u svjetsku povijest kazališta zbog predstave "Stilske vježbe" u kojoj je počela igrati prije 43 godine. 

"Stilske vježbe" najdugovječnija su predstava na svijetu s istom glumačkom postavom. To je i razlog što će 3. veljače, u povodu 45. godišnjice od premijere, imati svečanu izvedbu u zagrebačkom HNK.

24express: Ulogu ste dobili 1970. godine kao zamjena Miji Oremović, koja je predstavu igrala samo jednu godinu?

Da, predstava je premijerno izvedena 1968. godine, a Mia Oremović je igrala samo jednu sezonu zbog drugih obveza. Redatelj Tomislav Žiro Radić čekao ju je godinu dana, a onda je počeo tražiti zamjenu jer je ‘Stilske vježbe’ odlično prihvatila i publika i kritika, a Pero je za tu ulogu već bio dobio i nekoliko nagrada. Nisam bila jedina glumica u užem izboru, a pretpostavljam da se moje kolegice nisu usudile uzeti mjesto Miji jer je bila velika zvijezda. I ja sam prema njoj gajila veliko poštovanje, sjećam se da joj se nisam usudila ni prići. 

No onda je presudio Žiro Radić, s kojim sam bila kolegica na Akademiji i dodijelio mi ulogu. Bilo je to 1970., samo nekoliko mjeseci nakon što sam rodila Jelenu, pa je Žiro dolazio k meni doma da bismo pripremali predstavu. Prije premijere s Perom sam imala samo tri probe. Sjećam se da je Pero bio silno nervozan i sve mu je to išlo jako na živce jer je on ‘Stilske’ imao u malom prstu. I eto, malo po malo postali smo uigran tandem. Mogu reći da sam prvih 10 godina tu ulogu igrala korektno, drugih deset dobro, a posljednjih 20-ak sam solidna. Sigurno je samo jedno: ja sam jedina glumica u Hrvatskoj koja je imala 40 godina vremena da uigra svoju ulogu.

24express: Jeste li tijekom svih tih godina imali neku nepredvidivu situaciju i je li vam se ikad dogodilo da zaboravite tekst?

"Stilske vježbe" su doista zahtjevna predstava s dugačkim monolozima, pa se i Pero i ja prije svake predstave uvijek pripremamo i uvježbavamo. Unatoč tome događalo se da zaboravim tekst. U početku me to strašno frustriralo, bili su to silni stresovi, a onda sam poslije shvatila da je publici to čak i simpatično. Jednom sam usred rečenice stala i spontano rekla: ‘ja ne znam dalje!’ na što je publika gromko zapljeskala. Tad sam shvatila da ako i stanem - ha, Bože moj, pa ništa se nije strašno dogodilo. Ali već odavno i Pero i ja u takvim situacijama pomažemo jedno drugom. Zapravo to nam se počelo tek sad događati - u posljednjih dvadesetak godina.

>>> Cijeli intervju pročitajte u 24sataExpressu