Dvadeset tisuća mrtvih tragična je bilanca pokušaja prelazaka očajnih izbjeglica s afričkih na obećane obale Italije i Malte tijekom posljednjih dvadeset godina. Samo u posljednjih mjesec dana 328 imigranata utopilo se u brodolomu kod talijanskog otoka Lampeduse, ili "vražjeg otoka", kako ga zovu Talijani. Još 50, među kojima su većinom bili žene i djeca, život je izgubilo u brodolomu u malteškim teritorijalnim vodama.
Kako navodi Visoko povjereništvo UN-a za izbjeglice (UNHCR), "između 50 i 70 trupala još je u moru" oko otoka Lampeduse. Tragedija je, barem na površni, probudila uspavane talijanske i europske institucije - iste one koje razne nevladine organizacije za ljudska prava, novinari, udruge već godinama optužuju za sudjelovanje u brodolomima splavova, kako ih nazivaju talijanski mediji, zbog toga što tijekom dva desetljeća nisu našle, ili se nisu potrudile naći rješenje za brojne katastrofe od kojih svaka uvijek nekako dođe kao potpuno iznenađenje nakon kojeg gledamo snimke vreća s truplima i slušamo protokolarne političke izjave.
Ali dijelovi mrtvih tijela u moru nisu iznenađenje, za ribare najjužnijeg sicilijanskog gradića, Portopala. Ni za ribare s Lampeduse. I to već godinama.
Kako bi shvatili reakcije talijanskih i europskih političara na posljednje žrtve koje je progutao Mediteran treba se vratiti na Božić 1996. godine. Ispred malog ribarskog mjesta Portopalo di Capopassero na jugoistoku Sicilije F-174, barka koja je trebala prevesti izbjeglice s broda Yiohan na kojem su plovili iz Aleksandrije do obala Sicilije, potopila se. F-174, duga 18, široka 4 metra, nije izdržala težinu 283 muškaraca, žena i djece i na dno, četiri nautičke milje od kopna, povukla je sve svoje nesretne putnike. Riječ je o najvećoj pogibiji nakon Drugog svjetskog rata na Sredozemlju.