Pustošenja prodavaonica kojima smo svjedočili posljednjih dana malo su koga na ovim prostorima iznenadila. Starijim generacijama to je bilo nešto već viđeno, i to onima koji se sjećaju 90-ih, početka rata na ovim prostorima. Ipak, stvari su se tada odvijale po nešto drugačijim obrascima, što se pogotovo odnosilo na mjesta koja su bila direktno pogođenim ratom. Tamo se kupovalo sve redom, od konzervi, deterdženata pa do brašna. Iza sličnih najezdi prodavaonice su ostajale prazne, da bi se potom zatvarale. U mom svijetu prazne police prodavaonica na neki način simboliziraju apokalipsu koja će uslijediti. Ipak, u većini slučajeva trgovci su zbog bezvlašća koje je tada zavladalo noću odvlačili robu kućama pa je onda kasnije po višestruko većim cijenama ilegalno preprodavali. Međutim danas, kada su prodavaonice prepune svega, kada je mnogo teže nešto prodati negoli proizvesti, nešto slično izaziva nedoumice. Pogotovo kada putem medija slične slike dolaze iz najbogatijih zemalja svijeta, iz Njemačke ili SAD-a, na primjer. Zapravo je ovaj trend i došao otuda na naše prostore. Pogotovo kada je riječ o gomilanju jednog artikla: toaletnog papira, što je postalo neka vrsta globalnog fenomena. Tako se po bespućima interneta mogu naći na stotine manje ili više duhovitih fotomontaža na kojima se ismijava iracionalna pomama kupaca za toaletnim papirom. U mjestu u kojem živim, bez obzira što je u većim količinama negoli je to uobičajeno kupovan i toaletni papir, ta pomama je bila nešto racionalnija: za vrlo kratko vrijeme pokupovano je sve brašno i kvasac po prodavaonicama. Dakle, ono bez čega se jedino ne može. To se nije dogodilo samo sada: svaki put kada se dogodi kakav globalni potres, u Bosni i Hercegovini naglo poraste potražnja za brašnom.

Kada je riječ o ovoj neobičnoj "potrošačkoj groznici" možemo tu govoriti i o nekoj vrsti instinktivne reakcije po onom čuvenom sloganu koji je nastao u SAD-u 1920-ih: "Monkey see, monkey do." (Majmun radi ono što vidi.) To je slogan koji se vrlo često koristi u pop-kulturi. U filmu "Planet majmuna" iz 1968., na primjer, ova je poruka permutirana u "Human see, human do". Izreka se odnosi na usvajanje nekih procesa i radnji bez razumijevanja, instinktivno. Ovo pogotovo vrijedi za spomenuti toaletni papir, jer ne postoji racionalan razlog za njegovo gomilanje. U većini svjetskih kultura mogu se naći slične izreke koje na neki način opisuju ovaj fenomen. Na primjer kod nas: "Vidjela žaba da se konji potkivaju pa i ona digla nogu." Ili u njemačkom: "Mit den Wölfen muß man heulen!" (Kada si u čoporu, ponašaj se po njegovim zakonima.) Ako svi kupuju toaletni papir, kupuj ga i ti!. A krize, kao što je aktualna pandemija koronavirusa ljude po pravilu tjeraju na slično, iracionalno ponašanje. Današnji svijet "fake newsa" pogotovo je plodno tlo za slične pojave, tako da ubuduće treba unaprijed računati s njima. Prema nekim informacijama koje sam pronašao, u nekim zagrebačkim ljekarnama je nestalo čak i Nicoretta, žvakaćih guma koje pomažu u odvikavanju od pušenja. Ovdje se u najvećoj mjeri može sagledati začuđujući suodnos racionalnog i iracionalnog. Dakle, neki su pušaći otišli korak ispred svih: u slučaju da u trgovinama nestane cigareta, onda je tu barem neko alternativno rješenje: Nicorette za odvikavanje. Kao u šahu: planiranje jednog poteza unaprijed.

Ovdje treba napraviti podjelu na dva generacijska mentaliteta. Tu su najprije generacije koje se sjećaju nestašica u bivšoj državi, koje su tada bile normalan način života. Sjećamo se kako je prošla bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kada je pokušala stvoriti od sebe mučenicu zbog "samo jedne vrste jogurta" koji se mogao tada kupiti, čime je zapravo željela aludirati kako danas živimo u nekom boljem i normalnijem svijetu. Apsolutno je točno kako živimo u vremenu nikad većeg materijalnog blagostanja, ali i nekoj vrsti egzistencijalne nesigurnosti koja sve to na neki način poništava. Tu su, zatim, generacije koje se nestašica iz socijalizma ne sjećaju. Ugledni njemački neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer u svojoj knjizi "Digitalna demencija" koja je za kratko vrijeme postala svjetski hit piše o novim, "digitalnim" generacijama koje odrastaju bez utjecaja tradicije, što je globalni fenomen. Naveo je kako će prave posljedice te svojevrsne civilizacijske digresije tek doći na naplatu. Je li to ono što nam se događa ovih dana? Iracionalno gomilanje toaletnog papira i određenih namirnica? Jesu li to generacije koje su pandemijom koronavirusa silom izbačene iz svoga zaštićenog virtualnog svijeta i naglo vraćeni u realnost u kojoj se ne osjećaju toliko sigurno kao u svom virtualitetu? Ima li to veze s onim fenomenom po kojemu je životinje koje su odrasle u zatočeništvu nemoguće vratiti u prirodu, jer tamo više ne mogu preživjeti?

U svom romanu "Fizika tuge" bugarski pisac Georgi Gospodinov govori među ostalim i o svom odrastanju u socijalističkoj Bugarskoj. Na jednom mjestu u romanu pripovjedač, dječak, govori svojoj baki kako u Bugarskoj nema Boga. "A čega to ima u Bugarskoj", odgovara mu baka, "nema ni crvene paprike, nema ni ulja! Samo ona je mogla sažeti takav fizički i metafizički deficit u društvu." Paradoksalno, ali ovaj odlomak iz romana na najbolji način opisuje "deficit" današnjeg trenutku u društvu, to iracionalno i manično gomilanje zaliha, koje se poput pandemije proširilo svijetom, pogotovo onim njegovim bogatijim dijelom u kojemu, izgleda, ima svega, a zapravo nema ničega. Gospodinov spominje na jednom mjestu u romanu klaustrofobiju koja ga je obuzela u jednom hotelu u Helsinkiju 2000. i neke. Prozori hotela u kojem je bio smješten mogli su se otvoriti samo nekoliko centimetara. Gospodinov to opisuje kao "osjećaj klaustrofobije i lišavanje jednog iskonskog prava". To "iskonsko pravo" odnosi se na "pravo na samoubojstvo", na nemogućnost iskakanja kroz prozor. Pripovjedač nesvjesno u tom trenutku uspoređuje socijalistički period Bugarske i današnje vrijeme, pokušavajući shvatiti što mu se događa, odakle izvire njegova depresija i samoubilački nagon. "Imaš lososa za doručak, potom juhu od šparoga, banane i naranče o kojima si nekad sanjao, otkud sad opet ta melankolija, što ti sad još nedostaje? Ništa. Samo ona glad." Postavlja se pitanje je li ovo aktualno i suludo gomilanje namirnica i kućnih potrepština kod starijih generacija rezultat nekadašnje neimaštine i oskudice. Je li za sve kriva neka naša iracionalna glad koja seže u dane odrastanja? I koja u sličnim, vanrednim prilikama, iz podsvjesnog izbije na površinu?

Ovdje treba imati u vidu još jednu stvar: Što bi se dogodilo da je smrtnost od koronavirusa mnogo veća, da ne pogađa u najvećoj mjeri starije osobe? Bi li u tom slučaju "potrošačku groznicu" zamijenilo nešto mnogo teže i zloslutnije? Bi li se "zdravi" prema zaraženim osobama odnosili kao prema leproznim bolesnicima u Srednjem vijeku? Mislim da bi: "Monkey see, monkey do." O tome nam na najbolji način svjedoči primjer Srbije koja je u sklopu restriktivnih mjera kojima se žele svesti na najmanju mjeru masovna okupljanja, kakve su donijele većine vlada u svijetu, uključujući i Hrvatsku, otišla pet koraka dalje, da možemo čak govoriti i o otvorenoj fašizaciji društva. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je uveo mjere po kojima je vojska preuzela sve granične prijelaze, bolnice i migrantske centre. Vučićevi vojnici su naoružani dugim cijevima, "kako bi zaštitili liječnike od incidenata i neodgovornih građana" i spriječili da koronavirus uđe u bolnice, kako je to Vučić obrazložio. Ovdje se treba prisjetiti onog čuvenog Čehovljeva dramaturškog obrasca, po kojemu pištolj koji se ukaže u prvom činu drame u trećem obavezno opali. Slično vrijedi i za "Vučićeve duge cijevi" na ulicama.