Marica Malenica (81) najstarija je “kumica” na šibenskoj tržnici. Još prodaje povrće na istome mjestu gdje ga je prodavala prije pola stoljeća.

U razgovoru s njom otkrivamo da se nekad od ovoga posla moglo jako lijepo živjeti, dok se danas jedva preživljava.

- Eeee, bilo je to davne 1967., kad se ova tržnica otvorila. Od tada sve do danas sam na ovom istome mjestu, samo sam se jednu godinu preselila. Iako se mnogo toga od tada promijenilo, ja sam još tu - priča nam Marica. Zatekli smo je kako prodaje nekoliko kilograma blitve i tri ili četiri kilograma “mišance”, divljeg luka i samoniklih trava.

Dolazi autobusom

- A što mogu za sve to uhvatiti? Kad sve platim, ne ostane mi ni 30 kuna - žali se Marica.

- Eeee, dok je bilo muža, svega je bilo. Ni sama nisam znala što sam sve imala, a sad nema ničega - kaže Marica.

Sad dolazi autobusom jer ne nosi puno. Ne više od pet sati ujutro kao nekad, nego tek oko osam sati. Prodaje, kako kaže, svega pomalo - nekoliko kilograma blitve, špinata, salate, luka, češnjaka, koji kilogram kupusa, mrkvice...

Od svojega vrta i polja u Danilo Birnju i ovoga štanda, kaže, zajedno sa suprugom koji je radio u nekadašnjoj šibenskoj Tvornici elektroda i ferolegura, uspjela je sazidati kuću, podići i školovati djecu te kupiti stanove u Zagrebu.

Svakog jutra bi već u pet sati bila na pijaci. Nije pitala pada li kiša, stišće li led ili žeže sunce. I svaki dan ispočetka. Rijetki su dani kad ne dolazi na pijacu. Sjeća se da je prodavala i dok je bio rat, pod granatama, jer i u ratu se, kaže, mora jesti.

- Je, radilo se. Ali tad se moglo, bilo je kupaca na pijaci, a država je dala prodavati. Imali smo po deset mira vina (jedna mira - 100 litara) i sve bi otišlo. A danas, ne smiješ ni bocu iznijeti. Imali smo stotine kokoši i purica. Što je nama bilo prodati šest-sedam stotina jaja na dan? A danas? Ne smiješ jaje ni staviti na banak - žali se Marica na nova pravila. Još sama kopa svoj vrt u Danilo Birnju, a kokoše i purice drži samo za sebe i djecu.

- Iz Danila sam i u Danilo sam se udala. Sve smo imali, sad to propada. Djeca imaju svoje poslove, a ja mogu jako malo sama - žalosna je Marica.

Država je, smatra Marica, kriva što nam poljoprivreda propada. Nitko ne kopa jer se ne smije prodavati. A i sami smo krivi, kaže, jer volimo kupovati u trgovačkim centrima.

Veseli se ljetu

- Je, svi znamo da je ovo naše bolje. Ali svi hoće oprano, zapakirano... ‘ko više pita odakle je, čije je, kome se više da dolaziti na pijacu - pita se Marica.

A ona će na šibensku tržnicu dolaziti dok bude mogla i dok bude Šibenčana koji trebaju zelenje iz njezina vrta. Unatoč svemu, veseli se proljeću i ljetu, kad će imati pun štand rajčica, krastavaca i salate iz svojega vrta.

Šibenska tržnica je tijekom 90-ih postala privatno vlasništvo i već godinama se najavljuje njezino uklanjanje zbog gradnje poslovnog kompleksa. Maricu ne brine gradnja poslovnog kompleksa, jer i poslovnjaci moraju jesti. No nije joj drago što će nakon pola stoljeća morati napustiti štand i ljude koje jako dobro poznaje kroz generacije - zna što vole kupovati, kuhati i jesti, a sjeća se što su voljeli i kad su bili djeca.