Vyšne Nemecke su prije dvadesetak dana bile mirni, suhoparni granični prijelaz između Slovačke i Ukrajine. Imale su svoje kućice s carinicima, pospanim policajcima i izlizanim rampama. Prozori su se spuštali, putovnice pružale, pečati udarali. Svaki dan, cijeli dan. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana Vyšne Nemecke pretvorile su se u bučno, raskupusano naselje koje ne poznaje san ni odmor.
Birokratska točka između granatirane Ukrajine i još mirne Slovačke sad igra ulogu humanitarne tampon zone za sve one koji bježe od rata, nasilja, dronova i tenkova.
Štandovi s kavom, čajem, lijekovima. Šatori u kojima istrzane majke stežu usnulu djecu. Vatrogasni kamioni. Naoružana policija. Volonteri iz svih dijelova svijeta. Svećenici. Časne sestre. Asortimani odjeće za najpotrebnije kakvih se ne bi zasramili šoping centri u metropolama Europe. Hitna pomoć. Psihološka pomoć. Veterinarska pomoć. Sve što vam treba pri prvom susretu s novim i nepoznatim.
A tu je i Michal Kordos. Mladić, nema ni trideset godina. Potegnuo je dovde s drugog pola Slovačke, iz Bratislave, ostavio djevojku i njihova tri psa, ostavio i posao i obveze, i dao se na raspolaganje izbjeglicama.
Michal je kuhar. Našli smo ga kako, umotan u flis i debelu kapuljaču, miješa nekakvo varivo u divovskom kotlu. Bilo je možda deset sati navečer kad smo se zapričali. Tu je već šest sati. Tek je počeo.
- Radim noćnu smjenu, ali nije mi problem. Nije mi ovo ni prvi dan. Jednom sam odradio 24 sata u komadu. Ljudi moraju jesti - priča mladić ne ispuštajući kuhaču.
Ekipa oko njega vrzma se oko namirnica, povrća, voća, mesa i začina. Primjećujemo veliki poster u pozadini. Što on predstavlja?
- Kuhari bez granica. Mi smo dobrovoljna organizacija koja prikuplja kuhare iz cijelog svijeta i pomažemo ljudima - jednostavno objašnjava koncept svoje ekipe.
Noć nas nosi dalje, odlazimo kod Nasstje, koja priča kako je pobjegla iz okolice Kijeva, ponijevši svoje dvije mačke i torbu s najnužnijim stvarima. Sjedi u šatoru, grije se. Grli transportere s uznemirenim životinjama. Neki starac u kolicima glasno srče juhu. Uživa u njoj. Prepoznajemo dio jelovnika Kuhara bez granica.
Bilo je možda osam ujutro kad smo opet parkirali na Vyšnama Nemeckim. Već u prvih nekoliko krmeljivih minuta prepoznajemo poznato lice. Michal. Rintao je cijelu noć. Smjena od 16 sati.
- Imam svoju catering tvrtku u Bratislavi. Također sam i privatni kuhar, dolazim ljudima u kuće, radim privatne večere i vjenčanja. To su obično ekskluzivna, luksuzna događanja. Također, radim i kao savjetnik za restorane. Kreiram jelovnike - nabraja mladi kuhar. Posao mu, kaže, još ne pati zbog angažmana na granici.
- Djevojka me čeka u Bratislavi s tri naša psa. Jest, malo je zabrinuta, ali je i ponosna na mene. Htjela je i ona doći, ali bilo je nezgodno zbog posla. Radi za jednu nevladinu organizaciju koja pomaže u obrazovanju - priča Michal i smije se od uha do uha na spomen cure i njenog angažmana. Ipak, osmijeh mu kopni.
- Što mislim o invaziji? Jako, jako, jako sam ljut. Vrlo je bolno gledati sve ovo, svu ovu patnju. Volio bih da prestane, da stane sada, ovog trenutka, ali svakim danom je sve teže - mršti se momak.
Ima puno ukrajinskih prijatelja u Bratislavi. Ima ih i tamo, preko granice, u Kijevu.
- Bolno je. Teško je. Ti ljudi su vjerovali da će se približiti Europi, još tamo u 2014., kad je bila prva točka sloma. A evo, sad se moraju boriti opet - utučeno poručuje Michal.
Puštamo ga na miru. Mora ići spavati. Na granici nema puno kuhara bez granica. Posebno ne onih koji ostavljaju uhodane firme kako bi kuhali svima.
Michal Kordos ima uspješnu catering tvrku u Bratislavi
Svaki dan granicu prelazi više od 100.000 Ukrajinaca